Jednom,

kad uzdah boli

k’o lava vrela iz grudi krene

jer duša ova nesretno voli

al’ nema nikog da voli mene…

               .

Jednom,

reći ću: “dosta!”

Zaboravit tebe i dane sreće,

svu bol na srcu koja mi osta…

jer sve što je bilo, vratit se neće.

            .

Jednom,

spomenar stari

bit će kraj mene, da me tješi;

Čitat će duša, kada ostari

pa se i srce možda nasmiješi.

      .

Jednom,

ako me vidiš

gdje sjedim sama pod lipom u hladu

Znam. Prići mi nećeš.

Ne poznaš me više, pamtiš me mladu.

             .

 Jednom,

danas, postat će sutra,

sve ćemo svesti na riječi dvije…

I nova će opet svitati jutra.

A mi će mo reći “Uspjelo nije”.

  .

Pročitaj cijelu poeziju

Gospode
svesrdni!

Odlazim
ranjena…

Upucana
u prsište.
.
Vrijeđana,
napadana.

Izdana i
nemirna.

Praćena –
nesigurna.
.
Nikako
nemam.

Drugog
izbora..

Osim tog
jednoga..

Bježanja
iz grada
zločina..

Pročitaj cijelu poeziju

Tiha je

gleda lišće kako pada

stablo ga odbacuje

vrijeme je

vrijeme kad požutjeli list pada

vrijeme kad stablo odmara

zemlja vlažna i hladna

kap po kap kiše jednolično pada

hodala je

slomljenim bokalom  hvatala je

vrijeme koje ističe

mrvice daha sabrala je

u haljinu od crvenog brokata

uplašenu srnu u svoje krilo

krikom je sakrila

tiha je, korača sama

gleda kroz kišu

čuje zavijanje vučice

srna pobježe

zapinjući kopitama u blato

zamršenim stazama

kroz nepoznate predjele

Ona gleda pocjepanu

od brokata, crvenu haljinu

sanja

da nije uplašena

sanja

da nije ranjena

sanja

da nije slomljena

sanja

da vučica i srna

s njenog lica kapi kiše brišu

zajedno vučica i srna u njenom krilu.

sada lako je

tiho, kroz vrijeme i nova jutra hodati

Pročitaj cijelu poeziju

U začaranoj noći ugovor sa đavolom,

zanosni Dorijan Grej kod slikara Bazila,

mladić s likom Narcisa stoji pred ogledalom,

biti zauvek mlad – i proklet spram ništavila.

                            .

Jak uticaj lorda Henrija na Dorijana,

poroci i cinizam odraz dekadencije,

Vagnerova muzika i bokor jorgovana,

čudo zvano lepota uz dozu misterije.

                             .

Sred lažnih ideala svakom snu dati stvarnost,

pri grešnoj svireposti sudbinske posledice,

Sibile tragičan kraj uspomena na prošlost.

                            .

Dar večite mladosti naklonost đavolova,

preneseno na platno njegove duše lice,

sa slikom koja stari pri nestvarnosti snova.

Pročitaj cijelu poeziju

Zvuk je parao

zrak

na kotačima u jurnjavi

puzi život dok

dugi prsti crnila

mraka

zarivaju nokte

u ono što je ostalo od tijela,

zov nemoći prane

moli šaptom

milost udisaja

još jednog dana.

Hod života

na rubu sudbine

visi o

parnom ili neparnom

danu u sreći,

biti će kako je

zapisano

na zvjezdanom sanskrtu

Zvuk je parao

užurbano lice

grada.

Mnoštvo grabi

u koračaju,

u smijehu,

u sivilu,

neizvjesnosti praznih pogleda,

hihot

u različitosti

krabuljnog plesa dana

Zvuk je parao

pogled

jeza klizi niz leđa,

usporava korak.

Molitva

skrojena u mislima

za umirućeg

kojeg vozi cesta

pod sirenom

Zvuk je parao

umiruću

želju za životom.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju