Danas se žališ da nije tvoj dan,
a nekome se upravo srušio svaki san,
nekome tko je želio samo život i to je sve,
a tebi sve nedovoljno je.
.

Teško ti je,kažeš?
A zašto sebi lažeš?
Imaš krov nad glavom, imaš topli dom,
nisi gladan, ne spavaš na studenom.
.

Bolest te ne lomi sve do srži,
a nekoga poput vatre užareno prži,
imaš noge i dvije ruke,
a žališ se na svoje “muke”!
.

Ne da ti se nešto, tebi se ne da,
a netko upravo sada smrti u oči gleda,
i opet ne odustaje, bori se do kraja,
a tebi nije dobro, ništa ti ne valja.
.

E, moj prijatelju, što je bol, ne znaš ti,
kamo sreće da nikad ne moraš ni saznati,
jer samo onaj koga je život dobro udario,
živjeti nije zaboravio.
.

I zato, prije nego zakukaš u svitanje zore,
pomisli na one koji se za život bore,
i budi zahvalan što nisi ti,
jedan od onih koje vjetar života polako odnosi.

Pročitaj cijelu poeziju

Profesor Josip Ergović je u elektroničkom obliku objavio novu knjigu „Eseji o piscima i djelima“ u kojoj, na sebi svojstven, vrckav način, priča o piscima koje je čitao ili osobno poznavao, koje je imao čast i priliku slušati na fakultetu ili ih svakodnevno sretati.

“ESEJI O PISCIMA I DJELIMA” Josip Ergović

Pročitaj cijelu poeziju

Žeđam za stihovima, za
rimama u kasni noćni sat
kad ponoć se bliži i čekam
da pustom ulicom čujem korak.
.

Noć je moja prijateljica,
a ja njezina sljedbenica.
Taj magični trenutak
taj moj, samo moj kutak.
.

U koji se skrijem dok nježno
pjesmu sijem, da pusti korijenje,
plodom se oplodi, proklija i
novu pjesmu stihovima rodi.
.

Usta su mi suha, za pjesmom
žeđam, bez nje svaka noć, svaki
nadolazeći dan je bezvrijedan.
Žeđam, da cijela joj se predam.

Pročitaj cijelu poeziju

Srešćemo se pod golim brdom
Tamo gde ti trave ljube kolena
I jesen raste iz tišine
Nasmešena
.

Srešćemo se u krugu nežnosti
Na staklima izloga
U tankoj pukotini jutra
Dok more drhti između obala
.

Srešćemo se u pesmi
Na balkonima
Na mršavo belim laticama
Zaljubljenim u novembar
.

Srešćemo se
U plavom
Što prolazi
A ostaje
Zauvek u nama

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Teško mi je kad se sjećam
svojih drugova koji su se razišli
kao stranci poslije ljubavi
namjerno ili slučajno
i ništa nije ostalo iza njih.
A noćas se, odjednom, sjetim
kiše koja je padala, neumorno, tog popodneva
i moje ruke koja je ostala nekoliko minuta
ispod tvog mantila bež boje.
Vozovi su prolazili
godine se kotrljale po trotoarima
derviši swinga, u modrim kaftanima,
plesali po mokroj kaldrmi
a mi smo stajali na obali neba
sluteći bijedu godina koje dolaze.
Zato ti kažem
Idi sad, moja draga,
to je najbolje za tebe,
jer ne možemo zajedno letjeti
preko neba.
Takva mi je narav
I ako nekad
u nekoj dosadnoj kiši
prepoznaš tragove ljubavi koje su prošle
kroz ovu ulicu
nemoj, zbog probuđene nježnosti,
odati našu malu tajnu
koju skrivamo
kao dijete ruke umazane slatkom.
Jer onda nam ona ništa neće značiti
i vratit ćemo se na početak naše tuge
koja lebdi, sve ove godine,
kao list nošen vjetrom neke davne jeseni.
Raspoređujem riječi ove pjesme
koja će te čekati
kao ruža na slici
što prodaje se u radnji staklara
na sunčanoj strani ulice
sve do onog dana
kada će nepoznati pjesnik
probuđen uspavankom
dopisati stih:
Neka svi koji se vole
budu zajedno.

Pročitaj cijelu poeziju