Milan Janković “Dvoboj”
Kišne kapi ispraćaju praznine,
poput suza natapaju neravnine.
Misli izviru, od mnoštva se ne čuju,
a zlo navire da prošlost ponovi,
u rođenom nesretnom mi broju.
.
Uspravno stojeći u smrtnom dvoboju,
ne mogu žal srcu zanijekati,
strijelcu sam meta, zrno u proboju,
daha posljednjeg, a srcu si lagati.
.
Zamislih si da kiša grijehe ispire,
kapljica istine zvucima opčinjena,
da nada postoji gdje ljubav izvire,
ljubav stvarna i bezvremena.
.
Oči se nikada života ne boje,
suze u njima su beskrajna dubina,
da mogu učinit da budu tvoje,
bila bi opita od života nevina.
.
Vucaram se životnim putima,
mir ne nazirem, a sklanjam se svima,
misli mi razbacane, u ljubavi strasne,
u strasti želim da se srce zgasne.
.
Poželim kleknut i kapi zamoliti,
prodrite dublje, duša mi duboka,
dok ljubav ne osjete, i požele piti,
dok ne isprazne sve iz krvotoka.
.
U gusarenju riječi put utočišta,
od svih istina nesretnoga broja,
duši mi jedno obećanje je zahvala,
da spoznat ću milost dvoboja.
Luca Mamić “Odlazak u nepoznato”
Decembar k’o ljeto vreli
dušu mi bolnu grije.
Da l’ smo se voljeti smjeli?
Što se ne sretosm’o prije?
.
Pitanja mnoga me more
Dušu rastrganu lome
Ne spavam noćima do zore
Sve bio si srcu mome.
.
Bolnu si digao mene
Na noge kratko sam stala
Maštu i snove snene
Cijelu sebe ti dala.
.
U čahuru neku svoju
Skrio si se cijeli
Zaboravio ljubav moju
i jedan Decembar vreli.
.
Slomljena ponovo postala
O, kako dići se opet, kako?
Nema me! Cijela sam se dala!
S prvim snijegom odlazim u nepoznato.
Danijela Ćuk “Tvoja ljepota”
Lijepa si onoliko koliko sebi značiš,
posebna si srcem kojim privlačiš,
sjajem koji živi u tebi,
i snagom koju nosiš u sebi.
Pusti druge neka govore što žele,
ionako tvoju bol s tobom ne dijele,
stavi sebe na prvo mjesto,
i ne rijetko, čini to često.
Ne daj nikome da ubije emocije tvoje,
pusti ih da žive, jer one postoje,
oslobodi sebe u samoj sebi,
jer duša ogromna živi u tebi.
Veseli se, pleši, uživaj u životu,
vidiš li svoju ljepotu?
Jer toliko si divna, toliko si snažna,
sama sebi uvijek budi važna.
Nije sramota ako i padaš,
bitno je da odlučno život svoj skladaš,
i da od sebe ne dižeš ruke, jer znaj,
jedan je život i zato ga ne ignoriraj.
Nisi ti rođena da cjeli život padaš,
već da živiš, voliš i da se nadaš,
zato kreni odmah u izazove nove,
i ne daj nikome da ti sruši snove.
Vedran Zelenika “Kako li te mrzim”
Kako da te volim, kada te želim?
Od misli, sve mi se sagori
.
Ovaj redak strofe nema
Pravopis katastrofičan, u duši tuga velika
.
Prosipaju se suze noćas
Od boli i žaljenja, sve se ruši sad
.
Nestao je osmijeh, nestao sam i ja
Da me vidiš i čuješ, bar sad
.
Tako sam usamljen i sàm
Nema stiha, nema dara
.
U ovu prokletu i jebenu tugu sada se pretvara
Proklete su noći, prokleti su dani
.
Proklinjem ime tvoje, dok zazivam od Boga milost
I pretvaram sebe u pravu mističnost
.
Svaku misao o tebi i sebi ubijam
Dok se ništavilom i crnilom okupiram
.
Nestao je osmijeh sa lica
A mlado tijelo, polako jede zemlja crnica
.
Oh, kako li te mrzim
Dok na cijeli svijet bijesnim
.
Ukrala si mi snove, ukrala si mi san
Više nisam isti, sada sam apatičan!
Glazba jeseni
Poznajem njene mijene
šušanj,
njene sjene.
Volim kada se
zeleni,
crveni,
kada šuti i vidno žuti.
Volim njene prste što mreškaju vode svoje
mijenjajući i njima boje,
stvaraju onaj tihi nemir koji čeka
da jeka poput pjesme krene
na poziv ruke njene.
Vivo njenih kiša glazba je duša
što prolaznost u mislima nose,
obuzeti čarolijom i tonom, što
osluškujuć’ zastanu na tren
oćutivši srcem,
jesen
Photo by: FC/Abstractionism- Carol Lane
