U travi leži

odbačena kolajna

mojih stihova.

Pročitaj cijelu poeziju

Nema čuti istinske pjesme

koja lako naježi

kao šum sa stare česme

što nas davno zabilježi

                    .

Nema čuti gromoglasne glazbe

što u srce dira

kao šum s neke gozbe

na kojoj se izokola svira

                 .

Nema čuti pravoga stiha

da ga uhvati nemirni vir

uz kojeg svira glazba tiha

i jako prožima Kristov mir

                             .

Nema čuti pravog smijeha

koji dušu liječi

kao šum starog mijeha

što ga stara ruka gnječi

                    .

Nema čuti pucketanja vatre

sa starog ognjišta

što nam životni put utre

ciljajući u više od ništa

„Nemojte misliti da sam došao

donijeti na zemlju mir! Nisam došao

da donesem mir, nego mač!“

Pročitaj cijelu poeziju

Ostao sam sasvim sam,

Daleko od djetinjstva.

A gdje god da sam putovao,

Obala je svugdje ista.

                .

Ostalo je malo riječi,

Nespretnim se one čine,

Kad ih nemaš kome reći,

Dva koraka od istine.

                .

Tvoje oči, sve što osta,

Da me prate kao sjene.

Idem tamo gdje me ne zna

Niko osim samog mene.

Pročitaj cijelu poeziju

Pun mjesec osvjetlio nebo

Sjenke su sve duže

Srebrene niti uranjaju do dna rijeke

Samoće su prijatelji duše.

Pročitaj cijelu poeziju

Ponekad pomislim da smo cigli

sasvim krivu zadaću dali

ona nije tu da štiti, grije, toplinu širi

razvija, da ruke vrijednima čini!

Ona nije tu da gradi dom, mjesto gdje je čovjek sretan, u svom.

Cigla treba mirotvorac biti, pravo i  pravdu širiti!

Kada tikva neka pomisli da je velika, puna odlika,

samo zato što stoji na debelom vratu njega, čelnika

punom obmana, koji samo brine

kako svojeglavo vladati, svladati, nadvladati

kako posavjetovati, lagati, pametovati

imati apetite, nikad ničeg dosta, željeti tuđe , stvarati oruđe

pričati o miru, trovati, ratovati…

E tada, ta cigla, treba bi doći na svoje

iskoristiti sve svoje tople boje

jer u njoj i gline i pijeska i vode,

taman svega da zamahne, zavitla tijelo pa poleti visoko gore,

alarmira svoje skrivene dalekozore

i padne točno brzine vrtoglave

posred usijane glave

pa bez rasprave, ispravi sve felere

otjera sve blefere!

Svima bi otad dobro bilo!

A i cigla bi time dobila počasno mjesto

ušla u mnoge povijesne knjige, prihvaćena bez intrige

upisana pod pojmom slobode

svijet bi slavio njene pohode.

Zato, poštujte ciglu!

Nikad se ne zna kad će, na glavu….

Pročitaj cijelu poeziju

Neki dani su uzvišena nebesa

u ljudskim umovima…

Intervali golemih gozbi zadovoljstva

i gladne misli se slažu,

dok gledam kako divlji pakao

peče bol božansku.

.

Skriveni požari strasti,

sa nedostižnih terena,

tutnje u pustim poljima duše.

I pamtim sve ono što su bile,

prije nego ih je uhvatila paučina.

.

Nitko mi nema pravo bilo što reći!

Moje srce je torba anđeoskih djela

i đavoljih laži,

ispod letećih prijelaza

ohlađenog plavog listopadskog neba.

.

Drveća izbijaju u zaraznoj plamenoj boji,

još uvijek u poricanju da bi im lišće

ikada moglo otkinuti i pasti…

.

Ostala mi je još goruća čežnja,

da odgovorim na poziv metamorfoze…

Pročitaj cijelu poeziju