Ne znam
tko sam…

Kažu da
bez tebe

tobože
stvaram.

Lutam,
tražim
sebe..

Ne mogu –
se pronaći!

Progovaram
o bitnim mi
tematikama.

Dokad će,
trajati ovo
tlačenje!?

Bog spaja
i razdvaja.

Njegova
uzvišena
sigurnost.

Zna taj –
odgovor.

Pročitaj cijelu poeziju

Nisam iznenađen ni zaveden.

Uz moje kosti,

gigantski jeMjesec bijeli,

u svojoj umirujućoj tišini.

Preko tamnih voda,

zapljuskuje me njegova prašina,

u pokušaju da smirim

svoja tiha mučenja.

.

Oblaci, kao para dnevnih snova,

mjesečevim miješa

najsvjetlije zrake.

Hvali se plitka plima

tirkizno sablasnog sjaja,

za prikaz koralja

od progonjene misli,…,

ispod smještene…

.

Nikad se ne plašite

terora svojih dubina.

Potopljeno ispod je tišina

gdje mudrost spava…

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Teatar MASKA München svečano je zaključio trodnevnu manifestaciju “II. Kazališnih dana München”.  Na završnoj večeri pred prepunom dvoranom u Kultur Etage Messestadt izvedene su dvije komedije: “Pidžama za šestero”  u izvedbi Gradskog kazališta mladih Vitez i “Patrioti” u izvedbi Sinjskog pučkog kazališta. Predstave su zagrijale atmosferu u dvorani i oduševile gledatelje.

foto: Fenix- Marin Bikić

Pročitaj cijelu poeziju

Sa sobom ne nosim ništa, sem svoje

duše gorde. I neke uspomene modre.

Kada jednom odem, zasjaće Sunce,

procvetaće ruže, ptice će gnezdo

svoje sviti, ostaće lepota života

dok će se moj pretvoriti u spokoj.

.

Kada jednom odem, biće to u tmini

krajičku oka moga, u dubini tužne

duše, na obali nebeskoga svoda.

Volela bih da dobijem krila na

vetru, da odem, da obrišem sva

sećanja i snove, da pravim neke

uspomene nove. Sve bih drugačije.

Svaku bih reč drugačije rekla, svako

slovo drugačije pisila i svaki dan

punim plućima disala i udisala.

.

Sa sobom ne nosim ništa, sem svoje

duše gorde. I neke uspomene modre.

Pročitaj cijelu poeziju

Svaki korak prema groblju, bolio ga je. Osjećao se kao da bosonog
hoda po zdrobljenom staklu, što bliže, to je bol bila žešća, ožiljci sve dublji.
Zbog tih ožiljaka samuje.
Strah od ponovne boli zarobila ga je.

Svoje srce je okovao ledom
i neće dozvoliti da se otopi.
Mislio je … Mislio je da je ljubav vječna, da traje… Da postoji za njih i zbog njih. Mislio je da je sva sreća slivena u njihov pehar iz kojeg su zajedno pili. Ali život je igrao podmuklu igru.
Jedan trenutak i nestalo je sve. Jedna čaša previše, ukrala mu je sreću, odlomila dio života od njega, taj dio koji ga je ispunjavao, taj dio koji mu toliko nedostaje, koji ga toliko boli!
Martinje mu je nekada pričinjalo: veselje, društvo, smijeh, ali sada su tu samo bolne suze.
Koga da krivi? Pijanog vozača? Sebe, što je krenuo pola sata ranije?
Više ne zna. Počeo je kriviti sudbinu, život, vrijeme…
Mislio je da je ljubav umrla s njime u toj noći, u tim bolnim tragovima.
Osjećao se kao da je dio njega umro taj dan. Mora li toliko boljeti, razdirati dušu?
Mora li srce bespomoćno krvariti i neutješno samovati? Boljela ga je i pomisao na nju.
Martinje je danas zamirisalo po mladom vinu, bijelim kalama na hladnom mramoru i treperavoj svijeći zapaljenoj drhtavom rukom.
Poželio je osjetiti i njen miris, ali vjetar ga je odnio za Martinje, kada se slavi mlado vino … Kada je izgubljena jedna mladost i uništeni svi snovi.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju