Ona govori u poeziji.

Sa stisnutim usnama

iza prstiju je sigurna.

Olovka u jednoj ruci,

modrice u stisnutoj šaci…

.

Kažu da je dom tamo gdje je srce,

ali ona živi u ustima

svojih ljubavnika….

.

Njenih kovrča crni pramenovi,

sjaje crveno pod suncem.

Sramežljiva je, ali se ipak smiješi,

razdvojenih usana buđenjem.

.

Oči su joj sinonim za ‘nikad’,

ali ona nastavlja govoriti ‘uvijek’.

Riječi joj se nalaze na zapešću

i govori glasom izdanaka,

poput šiljenja olovaka.

.

Ona voli s inteligencijom, tko bi prišao,

da nikad ne bi ožiljke primijetio.

.

Vijci oblažu joj kralježnicu,

koja se savija u mrežnicu.

Ponosna sa svojim,

ožiljcima kirurškim,

čita svoju poeziju,

kao da joj svila

kroz usne pada…

Pročitaj cijelu poeziju

Na pečeni kesten mirisala je ulica
vjetar je svirao melodiju u molu
promrzli prolaznik dozivao je
ime ljubavi koja je ostala
daleko u nekoj ravnici
u društvu nepoznatih lica
prve pahulje započinjale su svoj ples
sve se činilo tako jednostavno
a stigao je rat
i sve je ostalo zabilježeno u meni
Volio sam da putujem noću
zaostalim vozovima
da po zamrznutim prozorima
ispisujem stihove, tvoje ime
godinu rođenja
a nisam znao ni da postojiš
da u tvojim očima
boje juga sanjaju zvijezde
kad na prstima prolaziš kroz noć
dok spava grad
U brdima su me čekale magle
smrznuto lišće i neobrane jabuke
drugovanje sa tišinom
koja je kao kroz ključaonicu
ulazila u moju samoću
jer tada te nisam osećao u blizini
i srce mi je obuzimala tuga
od brojanja pustih daljina
Nisam pamtio dane
tek poneku noć
koju sam pretvarao u osmijeh
i zamišljao kako se smijemo zajedno
na klupi ispred kina „Manaki“

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Još vidim tvoj lik, u rumeno praskozorje,

Još čujem tvoje riječi u dubini duše:

“Ugasit će se i posljednje iskrice plamena, usamljenog skitnice,

Uz polupraznu čašu u drhtavoj ruci, završena je pjesma-balada očajnika!”

Pogled ti se gubi u dimu cigarete.

Hvatam posljednje niti nade u neko smisleno, bolje sutra

Koje dolazi s novim svitanjima, izranja iz tmine, jala svakidašnjeg i

Tereta noći.

Zima je tu… Vjetrovi su donijeli hladnoću, zaledili srce koje traži

Toplinu, čezne za tobom.

Što želim?

Poletjeti s vjetrom ne mogu, a niti zagrliti te u javi.

Duša mi putuje beskrajem, tražeći smisao-sidro postojano u

Brodolomu, tražeći tebe.

Udišem duboko…

Nedostaju mi oni atomi kisika koje smo dijelili između poljubaca, u bijelim noćima.

I ova noć uzdiše samotna, tiha…

Plaču zvijezde u crnini nijemoj…

Smiješi se, Luna, širokim osmijehom, gledajući me odozgo.

Hoćeš li me prizvati s mjesečinom?

Hoćeš li me prepoznati u mraku?

Hoćeš li pružiti ruku djevojčici u ženi koja je ostala sama na raskrižju života?

Znaš da rane krvare, još zarasle nisu…

Još boli zvuk koraka na odlasku i okrenuta leđa.

Bole i sve one pahulje, u sjećanju, zaleđene s vrelim suzama.

Danas se opet prepuštam vjetru, neka mi mrsi kosu, miluje mi obraze.

Danas je vjetar začuđujuće topao, grli me nježno, meko…

Grli me kao nekada tvoje ruke i klizi mi po leđima.

Ludim li?

Čujem te kako s vjetrom pjevaš našu pjesmu, umirujući me, tješeći me tihom melodijom.

Ne znam!

Posvuda odjekuju stihovi nedovršene balade.

Ni pero, se još nije osušilo, umočeno u tintarnicu moje duše, još čeka trenutak da se srce odledi, da versi poteku.

Čežnja cvate, žeđajući za kapima sreće, okrećući se prema novim jutrima.

I opet noć, dan prekriva.

Tugaljiva pjesma, zarobljene duše vješa se o zavjesu noći.

Usamljena ptica, polomljenih krila, poletjeti ne može, ostaje zarobljena u prošlosti, u pjesmi pjesnika skitnice.

Pročitaj cijelu poeziju

U travi leži

odbačena kolajna

mojih stihova.

Pročitaj cijelu poeziju

Nema čuti istinske pjesme

koja lako naježi

kao šum sa stare česme

što nas davno zabilježi

                    .

Nema čuti gromoglasne glazbe

što u srce dira

kao šum s neke gozbe

na kojoj se izokola svira

                 .

Nema čuti pravoga stiha

da ga uhvati nemirni vir

uz kojeg svira glazba tiha

i jako prožima Kristov mir

                             .

Nema čuti pravog smijeha

koji dušu liječi

kao šum starog mijeha

što ga stara ruka gnječi

                    .

Nema čuti pucketanja vatre

sa starog ognjišta

što nam životni put utre

ciljajući u više od ništa

„Nemojte misliti da sam došao

donijeti na zemlju mir! Nisam došao

da donesem mir, nego mač!“

Pročitaj cijelu poeziju