Milan Janković “Uplakani dječak”
Ponosila se moja učiteljica
svojim podložnim potrebama…
Kao da mi je probijala lubanju
svojom dugom omiljenom igračkom,
držeći u rukama odabranu šibu.
Mora da se tako osjećala
snažnom i moralnom osobom.
.
Njen štap sjajni, po dlanovima mi udara.
Klizi ta kazna niz moje grlo,
poput silikonske razvratne pilule,
stvarajući mi uzbuđenje,
dok joj se usta sve više pjene.
.
U grudima joj mlijeko, poput masnoće,
pakiranog sa proteinima zla teče,
dok čekam da sav bijes izlije
na moje male dlanove.
Duša mi taj, njen vitamin F, upija.
Al’ za moje kazne, nikad nije bilo dosta.
.
Da, zgrabi me za kosu, šamaraj mi osmjehe,
marširajući štapom gore-dolje…
Dlanove mi palila,
ta sadistička želja.
Oh da, to je valjda to,
neka nikad ne prestane,
neka poleti joj zla duša,…,
kad već moja ne smije.
.
Hajde, samo maši iznad moje glave,
daj mi svoj bijes strave
i igraj s mojim emocijama,
kao rođena vjernica,
kao dobra učiteljica.
Još da je znala govoriti mojim jezicima,
razumjela bi što joj boli govore…
Krv dlana malog pjesnika,
njenoj tami vratit’ će me,
za pisanje mračne poezije…
Kad duša svu bol ispljune…
Lorena Galeta “Pravedna osveta”
Ne posustajem, stabilna-
kod mene, nema stajanja.
Pripremam iznenađenja,
odvratnim neprijateljima.
Demoniziranim amebama,
– potomcima nečastivoga.
Parazitima ovoga društva,
ali smlavljenim kosturima.
Labilna karakterna osobina-
jest njihova gigantska mana.
Natalna mi karta sugerira,
bitku do posljednjeg časa.
Ta galopirajuća tendencija
-doseže kadar pobjednika.
Ljiljana Jelaska “Iz šake zemlje”
Moje su te ruke oblikovale
Iz šake zemlje u kojoj si tavorio
Izmiren sa sudbinom
Kroz pore svojih dlanova
Udahnula sam ti život
Od finih niti misli izatkala krvotok
I darovala ti kap svoje krvi
Što divlje potekla je kroz tijesne ti vene
Da utaži žeđ željama žednim
Otvorila sam dlan, poklonila ti horizont
Na obzorima si se gubio, praćen mojim
Blagoslovima, vraćao se
Na ramenima i lažima na plećima tuđim mirisima.
Čemu sam se nadala dok sam te stvarala?
Ljubavi, kojom si hranio mnoga usta, ali nikada moja
Vatre, kojom ti je tijelo plamtilo,
Dok se moje na ugarcima grijalo.
Vjeri? Koju sam izgubila negdje u otkucaju vremena,
U šaci zemlje što bacila sam je u vjetar.
Suzana Marić ” Pjesmom život pišem”
Pričala sam ti očima o nama,
o jednoj želji u srcu skrivenoj.
Pričala sam ti o snovima nedosanjanim,
a ti si me čitao kao pjesmu.
Usnama sam svaku strofu potvrdila-pečat svoj ostavila,
željno sam ih davala i uzimala dah neizgovorenih riječi.
Rukama sam te željela,
istraživala tu poemu o životu i ljubavi,
o suludom letu bez krila.
Kamo sam s pjesmom ljubavnom letjela?
Daje li ljubav krila?
Gdje je rođena ta ljubav koja leti svijetom ?
Gdje završava?
Pjesmom sada život pišem,
jer nestalo je riječi u očima mojim.
Pjesmi se jadam, njoj se ispovijedam,
u njene verse suze svoje sakrivam i
svako zrno sreće, među redovima njenim.
Pjesma diše sa mnom,
ustaje u osvit zore i sluša tugaljivu pjesmu slavuja.
Pjesma udiše mirise zemlje,
prvog klasa pšenice i žutog suncokreta.
Pjesma se sa mnom skriva od žege ispod mirisne lipe.
Pjesma se žedna napaja mojim suzama.
Tu pjesmu nikada pročitao nisi i nisi zna da: Pjesma moja leti,
kao nekada ljubav, bez krila,
leti bez mene,
jer ja ostajem u svom gradu ljubavi.
Suzana Marić
