Ne plašim  se tuđih želja

niti suza, mrklog mraka,

samo lažnih prijatelja,

raskrsnica i budžaka.

            .

Ne bojim se onog juče

niti sutra šta mi nosi,

druge zebnje dušu muče,

što ni sama ne znam ko si.

             .

Da li odjek moga srca

ili plod si, moje mašte,

možda meka zraka sunca,

tek pupoljak, tihe bašte.

                .

Možda si mi data vječnost,

ili ipak samo san,

iskušenje, tijela grešnost

ili si mi noć i dan.

Pročitaj cijelu poeziju

Sjedim na obali mora,

osluškujem šum valova..

Tako su nježni a ujedno tako snažni,

kao da se preda mnom prave važni…

                     .

Zovu me, svojim pjenastim likom,

privlače me ka sebi,

padaju pa se dižu,

kako su mi samo blizu…

                       .

I dignem se, uronim u njih,

zagrlim ih dušom svom,

dok u mirisu morske soli,

mali val velikog voli.

                      .

Stapam se  s njima u jedno,

uz lagane zrake sunca sa neba,

dok mi tijelo upija svu morsku ljepotu,

ja uživam u ovom blaženom životu.

                        .

Zatvorim oči na trenutak malo,

opustim svaki djelić svoga tijela,

vjerujem moru i svakom njegovom dodiru jer znam,

žena sam mora i kao takva život i osjećam.

Pročitaj cijelu poeziju

Svetlo večernjeg Sunca, miris algi nad rekom,

prodorni krici čaplje spram mutne sumaglice,

uz grgotav zvuk kraba obala s gustom trskom,

pas po imenu Belko dragi gost čajdžinice.

                             .

Poput slepih miševa prolazak vagoneta,

vrh planine Ikoma iza plavih oblaka,

koraci prolaznika na stanici Tabata,

bor sred zimskog pejzaža na planini Hodaka.

                             .

U vremenu bogova život poput nekog sna,

stići do odredišta – dom prelepih zlatnika –

iščekivanje čuda s magijom Hasan Kana.

                                 .

Sred vulgarne stvarnosti knjiga na kolenima,

pri učenju magije zanat za besmrtnika,

Mesec u krošnji palme dok nadolazi plima.

Pročitaj cijelu poeziju

Ove su pjesme namijenjene usamljenima, onim ranjivim i povučenim ljudima, koji tiho prolaze svijetom pazeći da njihov korak ni jednu travku ne povrijedi.
.

SVIRAJ, VIOLINO
.

Sviraj violino, pojačaj mi tugu
a ti, crni svate, toči čašu drugu.
Ne pričaj mi noćas o ljubavi priče
šuti dok mi srce jedno ime viče.
.

Gudi violino, neka puknu strune
dok umorno srce svoju sudbu kune.
Samo vino crno u čaši se ljeska
crna, teška tuga rubom svijesti bljeska.
.

Nemoj mene noćas svojom dragom zvati
u ponore moje neka me ne prati
tvoja duša čista, anđeosko krilo
nikada ne pitaj što se noćas zbilo
.

 Samo čašu novu do vrha natoči
kada zora svane, zaborav će doći.
Nestati će sjene, cilik violine
što varljivo srce zavodi sred tmine.
.

https://www.youtube.com/watch?v=Q837Z3Y_By8&list=RDQ837Z3Y_By8&start_radio=1

 .

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Bio je to najhladniji dan mojeg dotadašnjeg života. Živa se spustila na minus dvadeset. Ostaci snijega po ulicama nakon prolaska ralice su se smrznuli i pretvorili u led. Hodanje nogostupom postalo je pravi izazov. Kolaps u gradu je bio ravan potpunom prometnom mrtvilu, bez redovitog dolaska tramvaja, s rijetkim automobilima koji su se vukli po cestama, bez taksista kojima  se smrznula nafta u rezervoarima. Ljudi su kasnili na posao, dovijajući se na najrazličitije načine kako da stignu do cilja. Hladnoća se uvlačila u kosti. Bilo je vrijeme za boravak u toplom domu dok ja, sva u nemiru, gužvam u ruci autobusnu kartu i čudim se sama sebi gdje sam odlučila po ovakvom vremenu otputovati, nestati iz grada.

Istina je da su, nekoliko dana ranije kada sam kupovala tu kartu, vladale prilične hladnoće, ali su ulice bile čiste od snijega. Sada je tako kako jest… i ja putujem. Kofer za vikend je spremljen, frizuru imam, karta je u džepu, a u glavi košmar.

„Šta to radiš?“ pitam se svake sekunde. „Nisi normalna!“ To nisam ja, ali nemir koji me je obuzeo gura me u nepoznato, slatko. Izmami osmijeh pa se na njega nadviju crne misli, inat, ljutnja na sve što mi se izdešavalo zadnjih desetak dana. (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Kad ostari ljubav

u miru neke rane jeseni

pokriveni uzdasima

dodirujući se snom

čekaćemo neko novo sutra

pravićemo kule u oblaku

srce u stihove pretakati

kao bedem naspram loših misli

pjesmu podizati

u dugim zimskim noćima

gazićemo nepreglednim stazama

sjećanja

zatrpani smetovima čežnje

letjećemo mislima prema jugu

zvjezdama ispričati priču

o nekoj dalekoj planini

koja sanja putovanja

s vremena na vrijeme

množićemo iskre i sabirati srca

još na tebe mirisaće proljeće

preko naših dlanova

pusto vrijeme će teći

odnoseći nemire prošlosti

na prozorima naših pogleda

kao na komadićima porcelana

naslikaćemo more

voljećemo naše bore oko očiju

kad ostari ljubav

možda i ti

ovu pjesmu zavoliš

Pročitaj cijelu poeziju