Ubrah ti dodire
u predvečerje
dok moje ruke
bile su more.
.
Otkrih spoznaju
zvjezdanijeg
kojeg utisnuh
šaptom
u ritmu vala
na usnama.
.
Postadoh
život
u radosti
beskraja.
Suzana Marić “Nema godišnjeg”
Godišnji mi “šef” neda
razloge svoje polako reda;
ostao bi bez: čistaćice, spremaćice, sobarice, kuharice,
pomoćne radnice
( koja radi bez nadnice)
Netko mora robu prati
hladne vode spremno dati
jutrom razgovarati,
i ne prigovarati.
Aoj, “šefe”, muko moja
radnica se muči tvoja
daj joj malo predaha
i par dana morskog zraka…
Da napuni baterije
pa da bude ko i prije
P.S. Radit ću ti veselije.
Koji eur daj uplati
nek ti ruka se “pozlati”…
Prekovremeni su mnogi sati…
Daj godišnji ili ću
napismeno otkaz dati!
Suzana Marić
Lorena Vojtić “Tuga”
Mi ne
živimo.
Jedvice
dišemo.
Tu smo…
Ali kao –
da nismo.
Moja
ljubav…
Sigurno
jenjava.
U pepeo
i prah se
pretvara.
Naša idila
postaje…
Prava,
noćna
mora.
Rijad Arifović “Priča koja ima sretan kraj”
Moram sam u sebe uroniti
pronaći put i most
do jedne rasplakane jeseni
koju čuvam
u neizgovorenim riječima
u sjećanju na ukradene
poljupce od kiše
u očekivanju svitanja
Možda previše tuđih rana bolujem
možda ličim na lastu
koja nema gdje da se vrati
možda samo želim
da ispričam
priču koja ima sretan kraj
Suzana Marić “Vrištim u sebi”
Nestaješ polako
u sjeni lipe,
sa mirisom perunika
odnosi te vjetar.
+
Kroz moje prste
klizi tvoj lik
dok grčevito
zatvaram dlanove
želeći sačuvati
barem trag prašine.
+
Mjesečina mi noćas
svadbenu haljinu tka
zrakama srebrnim
rasprostire mi je po tijelu
prekrivajući nagost moju.
+
Uzalud… uzalud tkanje srebrno
jer ga trnje bode
jer ga vjetar drapa
u dronjke usamljeničke!
+
O, samoćo! O, čežnjo!
Tako ste mučne,
tako ste gorke
poput užeglog vina
na usnama vrelim!
+
Vrištim u sebi
a tišina me nadvikuje,
odzvanja jekom
oko mene.
+
Gorim… gorim plamom
prikrivenim,
bolom,
koja kola poput lave krvotokom.
+
Perunike su ocvale odavno,
a nijema tišina sa mnom vrišti.
SUZANA MARIĆ,
