Pavao Ergović “Egipatska boginja u antičkoj Istri” – izbor iz Diskursa

Antičko doba na državnom području Republike Hrvatske obilno je zastupljeno raznovrsnim kulturno-umjetničkim spomenicima. Posebice su brojni oni iz višestoljetnog razdoblja vladavine Rima, a teritorijalno, napose, iz Hrvatskog primorja i njegovog neposrednog zaleđa. To vrijedi i za Istru koja je u teritorijalno-administrativnoj podjeli Rimskog Carstva pripala XI. regiji. Glavno urbano središte tog najvećeg hrvatskog poluotoka bila je tada, kao i danas, Pula – antička Pola (*1).  Zato nije nimalo neobično što upravo u Puli nalazimo obilje antičkih umjetnina i ostalih  spomenika pronađenih na području samog grada te njegove uže i šire okolice, kao i na teritoriju cijelog poluotoka (*2). Najvećim dijelom to su radovi nastali u mjesnim radionicama same Istre, a jedan dio su importi iz radionica većih gradova carstva, uglavnom onih s užeg područja  Italije. Većina tih spomenika je vezana za sferu religije, dakle kultova brojnih antičkih božanstava. Jedan manji dio je orijentalnog podrijetla koji, bilo izradom ili pak motivski (odnosno ikonografski) potječu s područja istočnog Sredozemlja (*3). Među njima se, zagonetnom igrom sudbine prispjevši u antičku Polu iz dalekog Egipta, našla i jedna umjetnina koja prikazuje egipatsko žensko božanstvo – Hathor (*4). Upravo njoj je posvećen ovaj članak.

Reljefna glava Hathor, izrađena od pozlaćenog mramora, pronađena je 1933. godine u Puli na području Amfiteatra (*5), a izložena je u Augustovom hramu u kojem se nalazi dio predmeta iz antičkog dijela zbirke “Arheološkog muzeja Istre” u Puli. U katalogu muzeja zavedena je pod oznakom A8712, a datirana u drugu polovicu I.st. po Kristu. Kratki opis koji ističe bitne odlike ove male (visina: 12,5cm, širina: 12,5cm) i lijepe reljefne plastike, donosi, uz fotografiju u boji, u publikaciji o arheologiji i umjetnosti Istre, bivša ravnateljica AMI u Puli, dr. Vesna Girardi Jurkić. Ona se, koliko je na temelju dostupne literature moguće utvrditi, jedina pozabavila ovim djelom i to u širem kontekstu pojave spomenika orijentalnih božanstava i njihovih kultova na području Istre u antičko doba (*6). Stoga spomenuti tekst donosim u cijelosti, a u prijevodu s talijanskog jezika:

“Glava boginje (od mramora), s trakama pozlate, okrunjena je sa strana i odozgo karakterističnim egipatskim naglavkom. Lice je izvedeno u obliku trokuta s dva životinjska uha koja strše sa strana. Ispod njega je očuvan dio ogrlice, sasvim prekrivene pozlatom. Reljefu nedostaje velik dio desne strane i donji lijevi kut.” (*7)

Autorica predmet spominje na još dva mjesta, u tekstovima u kojima se bavi primjerima antičke kultne plastike pronađenim na području Istre. U prvom tekstu (*8) ona zaključuje da ne postoje prateći epigrafski spomenici koji bi pripomogli utvrđivanju razmjera i značaja kultova orijentalnih božanstava, pa tako i kulta boginje Hathor u Istri. U drugom tekstu dr. V. Girardi Jurkić upućuje na moguće podrijetlo prikaza orijentalnih božanstava i pruža naznake mogućih ishodišta njihovih stilskih odlika:

“Djela otkrivaju stilske utjecaje centra bližeg Akvileji, ali samo neke spomenike možemo smatrati istinskim umjetničkim djelima, kao na primjer sjedeću statuu Magnae Mater, ili Kibele, reljefni prikaz kola Silena i Nimfi u grčkom mramoru, skulpturu od mramora Venere Anadiomene i glavu egipatske boginje Hathor*. Ti su radovi vjerojatno bili importirani iz helenističkih krajeva i to onih koji su izvršili snažan kulturni utjecaj na Rimsko Carstvo.” (*9)

*kurziv je moj (op. aut. članka)

Pretpostavku o helenističkom podrijetlu gore navedenih predmeta, među koje pripada i glava boginje Hathor iz Pule, potvrđuju i stilske odlike ove male umjetnine, koje ćemo istaknuti u nastavku teksta. No, prije njene podrobnije analize valja reći nešto o samoj boginji Hathor, a posebice o jednoj osobitoj ikonografskoj inačici, koja se upravo u obliku male reljefne boginjine glave iz Pule pojavila i na ovom našem, hrvatskom prostoru. Upravo izvornost ikonografskog tipa i umjetnička vrijednost, kao i možebitna nepoznatost široj kulturnoj javnosti, bili su glavni razlozi njezinom predstavljanju ovim člankom.

Boginja Hathor je vrlo staro božanstvo, a njena je ikonografija utvrđena još za vremena Starog kraljevstva (Mikerinove trijade). (*10)  Očituje se u liku mlade žene odjevene u dugu i usku haljinu (kakvu su Egipćanke nosile za Starog i Srednjeg kraljevstva, s tipičnim hatorskim naglavkom složenim od sunčeve ploče između para visokih kravljih rogova. Taj naglavak (kruna) upućuje na činjenicu da je boginja, podjednako, bila i nebesko i sunčevo božanstvo, a često je prikazivana i u vidu nebeske krave (egip. Mht wrt). Stari Egipćani su je štovali u brojnim gradovima diljem starog Egipta, gradovima koje su Grci nazivali uvijek istim imenom – Afroditopolis, jer je Hathor u doba grčke prevlasti nad Egiptom izjednačavana s helenskom boginjom neba, ljubavi i ljepote… s Afroditom. (*11)

Hathor je izvorno bila boginja neba i u tom svojstvu usko povezana s nebeskim Horusom, starim dinastičkim bogom, zaštitnikom egipatskog kraljevstva. U ranodinastičko doba, pa čak i ranije (protodinastičko doba), Hathor je bila ženski pandan Horusu, a u još kasnijim razdobljima njeno je ime značilo: “Kuća Horusova” (*12). To, uostalom, potvrđuje i etimologija njezinog imena, koje se javlja u dvije grafije: “Het-Heru” (egip. Ht-Hrw, ”Kuća Horusova”) i “Het-heret” (egip. Ht-hrt, “Kuća iznad”), pri čemu je u oba slučaja iskazan njen temeljni karakter nebeskog božanstva. (*13) Tim imenom se, zapravo, očitovala njena druga osnovna funkcija, to jest uloga božanske majke nebeskog sokola – Horusa. Ostale boginjine vjerske funkcije bile su brojne i raznovrsne, a njezina kultna narav vrlo složena, što je urodilo vrlo bogatom ikonografijom u prikazivanju njenog lika.

Prikazivana je u četiri ikonografska tipa:

  1. a) likom krave

  2. b) likom žene s kravljom glavom,

  3. c) likom žene s hatorskim naglavkom

  4. d) ljudskom glavom s kravljim rogovima i/ili ušima. (*14)

Upravo ovaj četvrti tip posebno nas zanima u vezi s boginjinim pojavljivanjem na području Hrvatske. Zbog toga ćemo dužnu pozornost posvetiti samo njemu.

Prvi prikazi boginje Hathor potječu još iz pretpovijesnog doba; tako je iz razdoblja Gerzeh (oko 3500-3000 pr. Kr.) (*15)  očuvana škriljevčana ploča (paleta) s glavom krave okruženom zvijezdama (*16), što je vrlo vjerojatno prikaz upravo boginje Hathor ili nekog njoj srodnog ženskog božanstva u liku nebeske krave, i to kroz prikaz „glavom“ (metoda “pars pro toto”). Na takvu identifikaciju upućuju zvijezde, pa je ovim prikazom jamačno iskazana boginjina izvorna nebeska funkcija. Ovo bi, dijakronijski gledano, ujedno bio i najraniji primjer ikonografskog tipa kojem pripada i reljefna glava iz Pule. Međutim, “prvi pouzdano i nedvojbeno utvrdiv prikaz boginje nalazimo na Narmerovoj paleti, na kojoj je Hathor prikazana s ljudskim licem, kravljim ušima i rogovima”. (*17) Ondje se pojavljuje na dva mjesta:

  1. Hathorine glave obilježavaju krunište palete (po dvije sa svake strane), nedvojbeno je prikazujući u ulozi boginje neba;

  2. Još četiri njezine glave nalazimo na kraljevoj odjeći kao ures koji povezuje trake šemset-pregače za pojas . Ovaj element ornata faraon je nosio kao simbol snage, ali vjerojatno i kao magijsko-protektivni predmet. (*18)

Četiri boginjine glave na kruništu palete jamačno simboliziraju četiri strane svijeta. Pojava njenog lika na odjeći samog kralja nedvojbeno ju ističe kao majku i zaštitnicu inkarniranog Horusa (faraon je, naime, smatran zemaljskim utjelovljenjem ovog božanstva). Uostalom, i samog Horusa nalazimo na Narmerovoj paleti, i to u liku pobjedonosnog sokola. Boginja Hathor je tu prikazana u kompozitnom vidu koji ostavlja utisak pojavljivanja ženskog lica (oči, nos i usta) iz kravlje glave (uši i rogovi). Ovaj vid boginje pripada zadnjem od četiri navedena temeljna ikonografska tipa i davni je predložak boginjinog prikaza iz Pule. Njegovo je podrijetlo, zasigurno, u pretpovijesnim kultnim stjegovima koji su se sastojali od dugačkog uspravljenog drvenog štapa (svojevrsnog jarbola), na čijem vrhu su bile postavljene dvije kravlje glave ili lubanje (bucranium). Vrlo stilizirane prikaze (crteže)  tog kultnog predmeta nalazimo na vazama već spomenutog pretpovijesnog razdoblja Gerzeh, često u funkciji brodskih jarbola. Jamačno je taj kultni simbol boginje Hathor smatran sjedištem osobite snage, a takvi “fetiši” su vjerojatno uspravljani u dvorištima prvobitnih boginjinih hramova pretpovijesnog doba. Iz njih su u kasnijim, povijesnim vremenima izvedeni oblici sistruma (obrednih čegrtaljki) i stupova boginji posvećenih hramova. U oba slučaja oblik je isti: na nosaču kružnog presjeka počivaju dva ili četiri Hathorina lica s kravljim ušima i rogovima (koji imaju oblik vitkih, uvis uzvinutih lukova sa spiralno stiliziranim vrhovima), a između njih je smješten kockasti element u obliku “kapele Kraljevstva Juga” (egip. Per-Wer) (*19), koji kod jednog tipa sistruma (krotalum) ima funkciju rezonatora (zvučne kutije), a kod arhitektonskog stupa funkciju gornjeg dijela (svojevrsnog abakusa) složenog kapitela. Takve stupove redovito nalazimo u hramovima posvećenim boginji Hathor (ili Izidi-Hathor), bilo kao nosače stropova hipostilnih dvorana, ili kao stupove kolonada dvorišnih trijemova; tako, npr. u hramu Hathore u gradu Denderi, glavnom njenom kultnom središtu. Boginjino lice je na takvim prikazima redovito obuhvaćeno karakterističnom, samo njoj svojstvenom hatorskom “kapuljačom” (ili maramom) koja, zapravo, predstavlja stiliziranu upletenu kosu – vlasulju s dvije masivne pletenice koje padaju na prsa, završavajući pužolikim zavojnicama (volutama) ili su, pak, ravno ‘odsječene’ to jest zarubljene. Nakon što smo utvrdili podrijetlo i dali opis ikonografskog tipa od kojeg potječe prikaz boginje Hathor iz Pule, prijeđimo na podroban prikaz samog predmeta.

Mladoliko boginjino lice uokvireno je hatorskom kapuljačom koja se sastoji od četiri koncentrična snopa obuhvaćena simetrično raspoređenim poprečnim trakama, pozlaćenih rubova. S obzirom na to da su donji dijelovi naglavka odbijeni, ne možemo pouzdano utvrditi jesu li završeci bili izvedeni u obliku voluta ili ne. Ipak, čini se da je “kapuljača” završavala ravnim porubom kakav susrećemo na nizu primjera, posebice hatoričkih lica na kapitelima stupova. Linije naglavka savijaju se suoblično glavi, ‘tekući’ u blagom luku iznad čela, a spuštajući se okomito sa strana. Sasvim gornji rub naglavka vodoravno je zarubljen pa izgleda da je glava bila umetnuta u neki pravokutni, odnosno kvadratni okvir. Ogrlica, koja upotpunjuje boginjin ures, izvedena je u obliku sasvim pozlaćene, lučno savinute trake s grafički izvedenim cik-cak ukrasnim motivom. Naglavak i ogrlica tako tvore gotovo kružni okvir lica, koje je izvedeno iznimno istančanom i bogato stupnjevanom modelacijom. Ono je oblikovano unutar kompozicijske  sheme koju tvori gotovo istostranični trokut, postavljen vrhom prema dolje. Čelo je široka i glatka, blago zaobljena ploha, na čijim završecima “izrastaju” kravlje uši, koje su, uz hatorski naglavak, drugi prepoznatljiv element boginjine ikonografije. Stršeći vodoravno sa strana, one akcentuiraju gornje kutove trokutne sheme lica.

Oči bademastog oblika nalaze se u blagim udubinama ispod suzdržano naznačenih obrva. Nos je, premda srazmjerno širokih nosnica, prilično malen i gotovo djetinje nježan. Mala, senzualna usta srcolikog oblika, završavaju rupicama u kutovima. Posebnu pozornost privlače obrazi: zaobljeni, nabubreni i gotovo loptastog oblika, oni ostavljaju utisak baršunaste mekoće, kojemu pridonosi i samo tvorivo: mliječno-bijeli mramor. Obrazi ne samo da ublažavaju strogu geometriju kompozicijskog okvira lica, nego mu daju i izrazito mladenački, upravo djetinji izraz. Cijelo lice “zrači” posebnom privlačnošću koja u sebi skladno obuhvaća gotovo protivne nijanse djetinje prostodušnosti i suzdržane senzualnosti. U cjelini, lice ostavlja utisak prirodne vedrine i nenametljivog dostojanstva, koji su sasvim primjereni boginji životne radosti, ljubavi i užitka, no koja je, ujedno, i uzvišeno božanstvo neba i boginja majka. Dodamo li ovome skupocjen materijal (pozlaćen mramor), možemo s pravom zaključiti da je mala reljefna glava boginje Hathor iz Pule zaista kvalitetno umjetničko djelo te da je, vjerojatno, bila izrađena za nekog imućnijeg naručitelja. Taj zaključak se nameće, uzmemo li u obzir  – a što ćemo u daljnjem tekstu obrazložiti – da je glava, po svoj prilici, bila dio veće cjeline.

Valja nam sada iznijeti još i pretpostavke o mogućem podrijetlu te o namjeni ove male plastike, na koje nas upućuje gore provedena analiza. U djelu se, po našem mišljenju, očituju dvije sastavnice. Prvu je autor – umjetnik naslijedio od izvornog egipatskog predloška, a uočljiva je na dvije razine: ikonografskoj i kompozicijskoj. U ikonografskom pogledu, glava je prepoznatljiva varijanta ranije opisanog, vrlo starog tipa. Ona je, doduše, jednostavna jer su i elementi kojima je ostvarena izvedeni jednostavno. No pozlata ornata ipak ukazuje na želju da se primjereno dočara bogatstvo boginjinog uresa. U kompozicijskom pogledu prikaz je zasnovan na dva geometrijska lika svojstvena egipatskoj umjetnosti: četverokutu (točnije rečeno, kvadratu) u koji je ukomponiran istostranični trokut koji tvori shemu lica. (*20)  U tim elementima skulptura pokazuje svoje egipatsko izvorište. Međutim, druga komponenta, koja se očituje prije svega u oblikovanju lica, stilski i tipološki je izrazito neegipatska. U modelaciji se očituje naglašen smisao za oble i meke plohe, čime se vješto sugeriraju haptičke kvalitete, primjerice mekoća i glatkost obraza. U tom smislu je boginjino lice blisko djelima ptolomejske umjetnosti Starog Egipta, od kojih ga ne dijeli puno vremena; tradicija helenističke umjetnosti, uključujući i onu u kojoj postoji egipatsko-grčka sastavnica, još uvijek je vrlo živa u I. st. po Kr. Ova mala glava bi, uz faraonsku glavu ugrađenu u kuću Gotovac u Splitu, a koja pokazuje stilske odlike ptolomejske umjetnosti, bila drugi primjer te umjetničke tradicije koji je pronađen na području Hrvatske. Tipološki gledano, lice “naše” Hathor neobično nalikuje licima erota i amora, redovito prikazivanih dječijim likovima (tzv. putti). Možda ovakva tipologija i nije slučajna, s obzirom na bliskost boginje onom mitološkom krugu koji u grčkoj mitologiji predstavlja Afrodita, u čijoj pratnji nalazimo upravo amore i erote. (*21)  Temeljem svega što je rečeno možemo potvrditi pretpostavku dr. V. Girardi Jurkić o prispijeću reljefne glave boginje Hathor iz helenističkih krajeva istočnog Sredozemlja, u koje se egipatska kultura i umjetnost, kao iznimno utjecajna sastavnica, uklopila stoljećima prije nastanka ove male plastike.

Ostaje nam još problem namjene ove umjetnine, odnosno pitanje njezine funkcije (konkretnog načina uporabe u kultne svrhe). Obrisna linija, a napose ravno zarubljen tjemeni dio naglavka, kao i opći dojam “upisanosti” cijelog lika u kvadrat, sugeriraju da je predmet bio umetnut u neki okvir. Mišljenja smo da je bio dio neke veće cjeline, prije nego li izdvojen (samostalan) prikaz u posebnom okviru. Možda je predstavljao dio kapitela nekog modela boginjinog svetišta, svojevrsnog “tabernakula”. Slični primjeri malih svetišta poznati su iz brojnih egiptoloških zbirki muzeja u samom Egiptu i diljem svijeta. Tako se, na primjer, u “Museo Egizio” u Torinu nalazi malo Hathorino svetište s karakterističnim stupovima koji imaju hatorske kapitele. Ono je izrezbareno od drveta, no treba imati na umu da je mramor tipičan materijal grčke umjetnosti, pa u tom smislu nije neobičan za naš helenistički rad.

Naposlijetku, svakako je važna još i nepoznanica prispijeća glave na područje antičke Pole, a posebice Amfiteatra, kao i širi problem nositelja kulta. Pitanje je, zapravo, je li u Puli u I st. po Kr. uopće mogao postojati kult boginje Hathor. Poznavanje vjerskih prilika u zapadnim, europskim dijelovima Rimskog Carstva upućuje nas na zaključak da se kult mogao pojaviti jedino u složenom vidu Izide-Hathor, a u širem okviru štovanja ostalih staroegipatskih božanstava, i to onih koji pripadaju oziričko-izijačkom krugu (ponajprije samog Ozirisa, a zatim i ostalih: Izide, Horusa, Anubisa itd.). (*22)  Ipak, valja pripomenuti da su, općenito gledajući, u europskom dijelu carstva vjernici – posebice ako podrijetlom nisu bili istočnjaci (u ovom slučaju Egipćani) – bili skloniji orijentalna božanstva štovati u sinkretičkom obliku, koji je u Rimskom Carstvu zadobio specifičan vid pod utjecajem tzv. “interpretatio romana”. (*23)  Izvorni kultni likovi tih božanstava, poput “naše” Hathor, svojom su autentičnošću samo pojačavali vjerodostojnost pobožnosti njihovih privrženika i približavali ih dalekim (u prostornom i vremenskom smislu) i tajanstvenim izvorima u matičnim zemljama njihova podrijetla. No, razrješenje zagonetke za sada izoliranog nalaza ekskluzivno egipatskog božanstva na području antičke Pole nemoguće je bez podrobnije analize arheološkog i povijesnog konteksta, što nadilazi nakanu i razmjere ovog članka, pa se u to ne bismo ovdje niti upuštali. Dovoljno je samo pripomenuti da su stanovnici Pole, kao važne luke na sjevernom Jadranu, sigurno imali i održavali značajne i bliske veze s helenističkim Istokom. (*24)  Na to, uostalom, upućuju i nalazi kultnih spomenika drugih orijentalnih božanstava na području Istre.

U zaključku teksta iznesimo još jednu sugestiju: bilo bi vrijedno usporediti vjersku situaciju u Puli rimskog doba (i to u vrijeme carstva)  s onom u antičkoj Saloni, u kojoj je obiljem spomenika s područja samog grada te njegove uže i šire okolice, posvjedočena vrlo snažna nazočnost orijentalnih kultova, osobito onih egipatskog podrijetla. (*25) Time bi se, sigurno, pokazalo koju su ulogu, i u kojoj mjeri, u vjerskom životu antičke Pole rimskog doba odigrali kultovi egipatskih božanstava te u kojem su se vidu očitovali. Drugim riječima, je li prevladalo – što je vjerojatnije – rimsko viđenje (“interpretatio romana”) nad izvorno egipatskim, koje je u Saloni vrlo naglašeno, i jamačno je bilo jedan od važnih čimbenika u mozaiku vjerskog života tog grada u stoljećima rimske prevlasti. Tek tada bi se pojava – za sada, čini se, izoliranog nalaza reljefne glave boginje Hathor – na zadovoljavajući način rasvijetlila i objasnila.

BILJEŠKE:

  • Ime Pola je ilirskog podrijetla (spominje ga pjesnik Kalimah u legendi o Argonautima).Grad je postankom znatno stariji od početka rimske vlasti. O davnom dobu , do X. prije Kr., svjedoče ostaci gradinskog naselja (kiklopske zidine u podnožju Kaštela). Oko 1000.god. pr. Kr. osnovana je ilirska Pula, koja sve do II. st. pr. Kr. živi u sjeni Nezakcija. Rimska vladavina obuhvaća dugih sedam stoljeća, od 177.pr. Kr. do 493. po Kr. Proces snažne kolonizacije i romanizacije započinje tek u drugoj polovici I. st. pr. Kr.; njime je Pola pretvorena u važno trgovačko središte i vojno pristanište. Oko 43.pr. Kr. stekla je položaj kolonije.

  • Većina tih djela izložena je u “Arheološkom muzeju Istre” (u zgradi i dvorištu muzeja), a manji broj u Augustovom hramu (sagrađenom poslije 2. stoljeća pr. Kr.) pretvorenom u galeriju.

  • To je ogromno područje koje obuhvaća: Egipat, Palestinu, Siriju, Malu Aziju, zatim otoke Cipar I Kretu, kao I otoke Egejskog mora I, na poslijetku, kopnenu Grčku . Ne smijemo  zaboraviti ni na Mezopotamiju i Perziju (Iran), čiji se utjecaj također širio na Zapad.

  • Umjesto pojednostavljenog oblika Hator, koji gotovo redovito nalazimo u popularnoj literaturi o Egiptu u nas, autor članka se odlučio dosljedno rabiti izvorniju inačicu transkripcije (ili, bolje rečeno, transliteracije) boginjinog imena (H a t h o r), koja se listom javlja u stranoj egiptološkoj literaturi, zato što je najbliža njegovom izvornom egipatskom izgovoru, kao I grčkoj preoblici boginjinog imena. Vidi bilješku 12.

  • Izgradnja pulskog Amfiteatra odvijala se u nekoliko etapa. Prvi, najstariji Amfiteatar dao je sagraditi car August(30.pr.Kr.-14.po Kr.). Proširio ga je car Klaudije(41.-56.po Kr.) sredinom I. st. po Kr. Dovršetak Amfiteatra, kojim je dobio oblik u kojem ga vidimo da- nas, datira u doba Flavijevaca, točnije za vladavine cara Tita Flavija Vespazijana (79.-81.po Kr.).

  • S iznimkom njenog sudjelovanja u složenom liku Izide-Hathor (koja je u nas unazočena nizom brončanih kipića (prikazana kako doji Harpokrata-dijete Horusa) u zbirci “Arheo loškog muzeja” u Splitu, te likom na steli Padj-Hor-pa-hereda iz Murse (uz likove boga Ozirisa I boginje Neftis) u zbirci arheološkog odjela “Muzeja Slavonije” u Osijeku), koje se  očituje ponajprije specifičnim hatorskim naglavkom/krunom (sunčev kolut između para kravljih rogova), ovo je jedino pojavljivanje boginje Hathor na hrvatskom području I to u njenom izvornom, autentično egipatskom vidu.

  • .V. Jurkić, Archeologia e arte dell’Istria, Museo Archeologico dell’Istria (katalog AMI u Puli), Pola, 1985., kat. fot. 164.

  • Jurkić, Izbor antičke kultne plastike na području Istre, Materijali XII.,Zadar, 1976 214.

9.V. Jurkić, Arte plastica del culto come determinante l’esistenzia dei culti romani e sincretici nella regione istriana, Građe I rasprave, sv.VI, Pula, 1976., str.15.

10.) Radi se o nizu prikaza faraona IV. dinastije (doba Starog kraljevstva) Mikerina (egip. Men-kau-Ra) s boginjama, isklesanih u vrlo visokom reljefu (likovi su, zapravo, leđima  “sljubljeni” s okomitom pločom preostalom od bloka kamena od kojeg su isklesani) od tamnog škriljevca u veličini manjoj od prirodne (visine oko 85cm). Četiri takva spomenika očuvana su u cijelosti, a pronađeni su na lokalitetu tzv. Dolinskog hrama nedaleko kraljeve piramide u Gizi. Svaka trijada prikazuje vladara između dviju boginja; s njegove desne strane stoji boginja Hathor (na glavi ima krunu od kravljih rogova i sunčevog kruga), a s lijeve personifikacija noma (pokrajine, župe) s odgovarajućim amblemom (stijegom) na glavi. Obje faraonove božanske pratilje prikazane su kao mlade žene odjeveneu dugu i usku haljinu tipičnu za doba Starog kraljevstva.

11.) Tijekom tri tisuće godina duge povijesti, boginju Hathor su u samom Egiptu štovali uslijedećim gradovima (od sjevera prema jugu): Heliopolis, Memfis, Atfih,el-Qusiya (Cusae), Dendera (glavno kultno središte!),Gebelein, ali i u drugim gradovima izjednačujući je s mjesnim boginjama (npr. u Tebi, gdje je izjednačena s boginjom Amentet). Štovali su je i na rubnim područjima; tako na jugu u Abu Simbelu i na sjeveru u Serabit el-Khadimu (egipatska naseobina uz rudnike tirkiza na Sinaju). Njezin kult postojao je i u većim  azijskim emporijama (tako u Biblosu, gdje je postojao hram u kojem su je štovali izjednačenu s mjesnom boginjom Baalat).

12.) Walter B. Emery, Archaic Egypt, Harmondsworth, 1984., str. 124.

13.) E. A. Wallis Budge, The Gods of the Egyptians. Studies in Egyptian Mythology, Vol.1.,New York,1969., str.428. I 429.

14.) Na nekim prikazima nalazimo oba elementa (npr. Narmerova paleta), a na nekima samo kravlje uši.

15.) Ovo je ključno razdoblje egipatske pretpovijesti, a dobilo je naziv po arheološkom nalazištu u Gornjem Egiptu; ta je kultura identična onoj s drugog gornjoegipatskog lokaliteta, Naqada (Negadah), faza II. Ono predstavlja prekretnicu u razvoju preddinastičkog Egipta I formativno je doba staroegipatske civilizacije (svih njenih sastavnica, pa time i religije  i umjetnosti). To posebice vrijedi za kasnu Naqada II (oko 3050-2920. pr. Kr., datacija prema knjizi: J. Baines & J. Malek, Atlas of Ancient Egypt, Oxford, 1989., str.8. I 30.), doba tzv. Nulte dinastije i procesa spajanja kraljevstava Sjevera (delta) I Juga (dolina) u jedinstvenu državu. Vrlo je znakovito da najraniji prikazi boginje Hathor potječu upravo iz ove epohe.

16.) Vidi u C. Aldred, Aegypten, Koln, 1962., str. 61.

17.) W. B. Emery, op. cit., str. 124. Faraon Narmer, kojeg neki egiptolozi izjednačavaju s  legendarnim ujediniteljem Egipta  -s Menesom (egip. Mena), pripada samoj završnici protodinastičkog razdoblja. U novijoj egiptološkoj literaturi (vidi npr. već navedenu

knjigu: J. Baines & J. Malek, Atlas of Ancient Egypt, Oxford, 1989. i New York,  1993., te knjigu: Egypt. The World of Pharaohs, Edited by Regine Schulz and Matthias Seidel, Koln, 1998. (kronološka tabela u njoj bazirana je na tekstu: Jurgen von Becke- Rath, Chronologie des pharaonischen Aegypten, MAS 46, Mainz, 1997.)) ta je epoha nazvana  “Nultom dinastijom”(oko 3150-3000. pr. Kr. prema J. von Beckerath, op. cit.) a doba je borbi za ujedinjenje Egipta. O tome svjedoče prikazi na obje strane Narmerove palete, koja je jedan od ključnih povijesnih i umjetničkih spomenika Starog Egipta na samom početku njegove duge povijesti.

18.) O “šemset-pojasu” I njegovoj simbolici vidi M. Lurker, The Gods and Symbols of Ancient Egypt-An Illustrated Dictionary, London, 1988., str.

19.) PerWr, “Veliki dom”, je protodinastičko svetište boga Horusa u južnoegipatskom gradu Hierakonpolisu (egip. Nekhen). Vidi Mark Lehner, The Complete Pyramids, London, 1998.,str.

20.) Ova dva geometrijska lika su kompozicijske sastavnice većine staroegipatskih umjetničkih djela, od veličanstvenih piramida i hramova, kipova i reljefa, sve do uporabnih i ukrasnih predmeta, dimenzijama često malenih.

21.) U egipatskoj mitologiji se u Hathorinoj pratnji, kao mladi bog, javlja njen (i Horusa iz  Edfua, koji se u ovom slučaju očituje u ulozi njenog božanskog supruga) sin Ihy, bog glazbe i radosti, prikazan kao dijete sa sistrumom u ruci. On je, mogli bismo reći, svo-jevrsni pandan Amoru iz Afroditine pratnje.

22.) U svezi s tim valja pripomenuti da se u fundusu AMI u Puli nalaze i brončani kipići Ozirisa i Izide-Hathor (doji Harpokrata) slični onima iz zbirke Arheološkog muzeja u   Splitu, no njihovo podrijetlo je nesigurno; ne zna se, naime , jesu li na područje Istre prispjeli još u rimsko doba ili je riječ o kakvoj recentnijoj (vjerojatno iz XIX. st.) akviziciji. Ako je po srijedi prva mogućnost , tada je situacija glede egipatskih bogova u Poli  (uključujući boginju Hathor) bila slična onoj u Saloni.

23.) U antičkoj zbirci AMI u Puli nalaze se i takva djela; tako, npr. brončani kipić Izide-Fortune izložen u Augustovom hramu, te niz reljefnih prikaza isklesanih u kamenu (stele i are) Serapisa I Jupitera-Amona izloženi u zgradi i dvorištu muzeja.

24.) U odlučujućoj pomorskoj bitki kod Akcija 31. pr.Kr., između brodovlja Oktavijana Augusta s jedne te flote Marka Antonija i Kleopatre sa druge strane, sudjelovala je i jedna   legija iz antičke Pole.

25.)Problematiku egipatskih kultova u Saloni, a šire i u cijelom Iliriku, opširno je obradio  prof. dr. Petar Selem u nizu članaka objavlj. u časopisu “ Vjesnik za arheologiju i historiju  dalmatinsku” (Split, 1963., 1969.I 1971.), te u radovima: Boginja s tisuću imena ( objav- ljen u “Hrvatskom znanstvenom zborniku” Zg, br1./1971.) i Egipatski bogovi u rimskom Iliriku (“Godišnjak ANU BiH , IX./’72., Sarajevo,1972.). U najnovijoj knjizi na tu temu,  Izidin trag (Split, 1997.), autor je dao iscrpnu i svestranu sintezu svog dugogodišnjeg  bavljenja nazočnošću egipatskih kultova u Dalmaciji i Panoniji.

 

 

 

 

Nema komentara za "Pavao Ergović “Egipatska boginja u antičkoj Istri” – izbor iz Diskursa"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.