Putnik jedan na stanici pustoj

Ritam srca svoga sluša

U magli gustoj

Izgubljena pjesnička duša.

 

I čeka nešto što doći neće

U moru magle duša pliva

Prolaze dani život teče

Porušen san on još sniva.

 

Put trnovit tako to bude

Kroz maglu gustu na tren sunce sine

Život je proklet čula polude

Kad ugleda njene obline.

 

Kao prokletstvo pred njim stoji iz snova žena

Savršeno lijepa do svakog djelića

Sreću uživati do zadnjega trena

Gleda je na odlasku poput maloga psića.

 

Na stanici pustoj umorno diše

Sunca nesta magla sve ovi

Gasi se pogled padaju kiše

Ostaju samo srušeni snovi.