Trulež, miris prošlog vremena iz svakog milimetra izbija, soba svjetlost vapi, jedan život na izdisaju, bezbroj detalja ,svjedoka nijemog pokušaja zadržati vrijeme, miris dovršetka jednog nedosanjanog sna, gubitak začećem zapisan, Život, to čudo što sve nas zadesi bez pitanja i htijenja rođenja, titrav osmjeh oko naboranih usana, upijenih, potrošenih dodirima, govorom, uvjerava me o beznađu svega i  čudim se kako u oku plavom svjetlucaju iskrice na neke misli ne izrečene, čekam potvrdu mog čuđenja, ali ne dolazi, te nutarnje staze ostaju skrivene, nedostupne kao jedina oaza još posljednjeg karavanskog prijelaza ovom životnom pustinjom, zar ćemo svi tako, pitam sebe pogledom što zebnju krije.