Ako me pitate kako postati poznat, moram vas odmah razočarati i odgovoriti- vrlo teško.
Najbolje je da uletite u crnu kroniku, da napravite neku glupost, bacate sol na nekog ministra u nadi da će mu zrno ostati, da goli paradirate gradskim trgom, uostalom uključite maštu. Nju barem imate.
Ako ni pod koju cijenu ne želite u crnu kroniku, ostaje vam pisanje bloga, objavljivanje na raznim portalima. Možete biti pozvani u neku radijsku ili televizijsku emisiju ili možete zakupiti njezin reklamni prostor skupa s voditeljem, možete pozvati nekog novinara da vas intervjuira, no sve će vam biti uzalud.
Onaj iz crne kronike i dalje je poznatiji od vas.
Uskoro ćete spoznati da vas čitaju uvijek isti ljudi, da vaša redovita čitalačka publika broji dvadesetak osoba, da vas kao pisca ne poznaju ni u vašoj ulici.
Sada se javlja još jedan problem. Primjećujete da niti vi ne poznajete poznate.
Kada voditelj u sredstvima javnog priopćavanja predstavlja neku poznatu osobu, zatečeni ste jer vi prvi put čujete za tu poznatu osobu. I budući da je osoba poznata, voditelj s njom časka o svemu, osim o njoj i njezinom djelu. Nastojite barem spoznati radi li se o slikaru, glazbeniku, pjesniku, čekate da vidite ili čujete bar jedan uradak poznate osobe, ali on izostaje. Baš u trenutku kada treba pokazati nešto iz djela poznate osobe, voditelj najavljuje kraj emisije jer, eto, vrijeme je isteklo.
Tako poznate osobe postaju poznate svima osim vama, neznalici. Malo vam je lakše kada doznate da ni vaši prijatelji ne poznaju poznate, da se krećete u krugu neznalica.
Sada, kada ste rekli da ne želite u crnu kroniku i kada ste spoznali da uz sav dosadašnji trud nećete postati poznati, pitate mene, kako to ipak postići.
Jednostavno. Uđite u školski program. Kada se jednom nađete u školskom programu, sigurni ste najmanje sto godina da vas nitko od tamo neće izbaciti. Tisuće i tisuće mladih ljudi sve će znati o vama i vašem djelu. Čak i ono što sami ne znate.
Lav
Suzana Marić
julija
04/11/2012 at 8:58 am Permalink
Hahaha crna hronika je nabolja reklama, u pravu si! Zlo se bolje pamti nego nego sve drugo. Dobro si iznela cinjenice i posledice!
Lep pozdrav Mare 🙂
04/11/2012 at 9:35 am Permalink
Zanimljiv post pa iako postoji opasnost da ću morat promjeniti nick u Vegeta komentirat ću i ovaj puta 🙂
Tvoj tekst sigurno ima poantu, a čini se, sadrži i frustracije.
Kao i obično, samo u cilju debate, osvrnut ću se na segment. Ovaj put internet i blogeri.
Hm, recimo da svi blogeri prestanu pisati blogove, da svi autori Wikipedije prestanu pisati i uređivati članke, a iskreno ne znam šta je važnije za Wikipediju od to dvoje (kvanititeta ili kvaliteta), da svi korisnici odustanu od korištenja besplatnih aplikacija Web-a 2.0 koji predstavlja internet kakav danas koristimo, gdje bismo bili? Da li se ijedna enciklopedija na svijetu, usudila bih se reći i sve skupa, ako izuzmemo jezične barijere, koje su gotovo premoštene korištenjem prevoditelja teksta, može mjeriti sa trenutnom količinom informacija na internetu?
Da li djeca danas čitaju? Da li uopće doživljavaju suvremenu književnost? Može li se taj fenomen generalizirati u bilo kojem periodu gledano? Da li je školski program granica djeci koja čitaju i dal išta znači onoj koja ne čitaju?
Svi će pamtiti Petrarcu jer je kao usamljen otok u moru. Nitko neće pamtiti Nepoznatog Bezimenjakovića iz Jednog Grada, s adresom Susjedna ulica, ogranak Za Kompjuterom.
Čovjek može danas činiti i to samo koliko može. To je stvar morala. Može i treba stvarati literaturu ako smatra da njegova literatura nešto znači, ako ima pogled koji je svjež i razrađuje segment na bolji način, donosi bistrinu, prenosi znanje. Previše se energije troši danas na neprestano “štancanje” nekvalitetne literature koju slažemo u police. Svaki autor smatra da je država za sebe, a ustvari je samo jedan segment. Ako i ne čini to iz oholosti, čini to jer ga posao, karijera, taj brzi vlak akademske okoline na to prisiljava. U konačnici on će ostati gosp. Bezimenjaković u udruzi “I slični”.
Za kraj jedno retoričko pitanje: U koji školski program bi ušao bloger Krule?
Pomalo off topic pozdravljam, Katarina 🙂
04/11/2012 at 10:57 am Permalink
Nisam nikada imala potrebu biti poznata ni na koji način. Volim svoju privatnost, svoj mir, svoju slobodu. Izbjegavam javna pojavljivanja iako sam tajnica humanitarne udruge koja je često na radiu, na TV, nikada nisam pristala biti ni na kojem snimanju. Razlog prvi: gotovo svi moji susjedi bi postali zavidni, a tek šaputanja kako bi samo rasla. Razlog drugi: uvijek ima onih koji žele biti viđeni, primječeni, a TV je savršen medij i rado im prepuštam svu slavu. Uostalom što znači biti poznat. Moje četiri kćerke su moj trenutak slave i jedino po tome želim da me pamte prijatelji i znanci. Zanimljiv post, pozdrav Marija
04/11/2012 at 11:30 am Permalink
Tonka, ti si za moju kuću. 🙂
Iluzija, i sama imam blog i volim ga. Osvrt niti aluzijom nije imao namjeru osporiti vrijednost blogera. Članak je usmjeren isključivo na institucije, službene, dotirane medije i na godinama nepromjenjive školske programe. Pozdrav 🙂
04/11/2012 at 12:24 pm Permalink
Marija, kao što sam rekla, tvoj članak ima poantu i očito odražava tvoje možebitne frustracije. Jasno mi je da je tvoj post doslovan. Ali da li si htjela samo izbaciti to iz sebe ili još uvijek misliš da se na tome može i treba raditi?
Nažalost vrlo olako i usmjereno gledamo i čitamo riječi.
Da bi se proizvod prodao u velikom broju komada mora biti lako dostupan velikom tržištu. To je retorika koju svi koriste. Ti kažeš ući u školsku literaturu, ja kažem prevoditi na strane jezike, graditi uspjeh, a ne iluziju uspjeha. Veličina tržišta je ono što daje statistički uspjeh. Nas stalno guraju u nekakvu balkansku regiju. To bismo trebali prihvatiti, prigrliti kao priliku da se nametnemo. Primjera širenja valova bih mogla navesti mnogo, a najuspješnije širenje rezultata i istovremeni utjecaj na razvoj društva je kada nema jezične barijere.
Opet, mogla bih se raspisati o tome na raznoraznim primjerima i moguće je da će me malo ljudi razumjeti pa ću ovdje stati.
Poanta je, da ok, hrvatski suvremeni autori trebaju ući u školsku literaturu. Pitanje je tko će inicirati takvu reformu, da li će se opet kopirati nekakvi strani model ili će napokon netko sjesti i razmisliti svojom glavom.
Dakle npr. tko je danas poznat, da li postoje projekti regionalni ili republički koji povezuju književnike? Što nekome iz Osijeka ili Dubrovnika znači netki književnik iz Zgreba? Ako se ide na regionalno usitnjavanje, kako uopće sakupiti dovoljno kvalitete?
Gledam npr. Nika Titanika. On je neki dan tražio preko fb da mu brođani pošalju stranicu da istraži za svoju karikaturu. Bez obzira na motive, svojom idejom i radom će povećati publiku, proširiti utjecaj. Danas s količinom medija i njihovim mogućnostima treba se tim više potruditi da postaneš poznat. Uspjeh ne dolazi sam i preko noći. Da bi se nešto instuticionaliziralo prvo se treba osnažiti. Kako ćeš uvesti u literaturu autore koji se niti međusobno ne priznaju, ako ne s odobravanjem bar s poštovanjem prema radu. Medijima treba nametati više debata kao što je Paar-Vinković. Kad dva stručnjaka banaliziraju struku, svatko zdrav vidi da retorika nije važna. Oni se suštinski slažu, Paarova teza o ledenom dobu je realna kao i bilo koja druga teorija o posljedicama globalnog zatopljenja. Njihova “svađa” je postigla za naše uvjete ogroman uspjeh u popularizaciji znanosti i žalosno je što se takve stvari više ne povlače po medijima.
Naši sustavi su tako postavljeni da odaju sliku nepokolebljivosti, nedodirljive tvrđave. U struci svaki stručnjak zna da niti jedan model nije nepodbjediv, niti jedan model nije idealan, svaki je oboriv i svako znanje kada se savlada postaje trivijala. Ono što trebamo je manje pistati o kriticizmu, više biti pobornici kriticizma, manje pisati o poboljšanjima, više raditi na poboljšanjima.
Previše je u našoj domovini primjera dizanja ruku od svega :).
Svete krave i u Indiji strahuju. 🙂
04/11/2012 at 1:39 pm Permalink
Sve što si napisala stoji. Školski sustav ne prati život pa tako ni u propisivanju lektire u kojoj jedini kriterij treba biti kvaliteta djela. Imaš pravo, slažem se, više stvarati, manje se žaliti. Eto vidiš, upravo zbog toga sam i otvorila ovaj portal, upravo zbog toga odbijam reklame jer ne želim postati talac trgovine, ne želim da poezija postane još jedan proizvod i upravo zbog toga ono malo znanja, sposobnosti i novaca koje imam ulažem u ovaj projekt ( mrzim tu riječ) da bi autori našli još jedno mjesto na kojem mogu objavljivati svoje radove i na kojem o njihovoj vrijednosti mogu dobiti iskreno mišljenje. Napominjem, samo mišljenje. Lijep pozdrav Iluzijo 🙂
04/11/2012 at 2:28 pm Permalink
Svaka čast na projektu 🙂
05/11/2012 at 10:04 am Permalink
Marija kako god okreneš teško da će se išta promijeniti dok se ne pojavi neki novi Gubec ili lud pjesnik koji će ih sve poslati u rodni kraj, dobiti na lotu i sam odlučivati tko gdje može proć ali naravno vođen rukom 21 stoljeća ali nikada ne treba zaboraviti na prošlost da nije bilo nje ne bih bilo ni jabuke ni interneta ni brzog protjecanja informacija, ma meni je bitno da sam znam svoj svijet mašte a hoće li se drugome svidjeti hm……… naravno uvijek je poželjno biti čitan a viđen ili poznat, malo mi vrijedi ako ni sam ne cijenim svoj rad
uživaj uz naranču veliku kao ja
05/11/2012 at 12:45 pm Permalink
Tko želi na-brzinu postati poznat neka potpiše pjesmu i po mogućnosti sliku sa imenom i prezimenom Nives Celzijus.
Marija, srdačan pozdrav, budimo što jesmo, pa kako bilo.
05/11/2012 at 5:58 pm Permalink
Marissa, čestitam. Isto mislimo. No naše mišljenje nitko ne zarezuje. Pozdravljam te…!
06/11/2012 at 9:39 am Permalink
Moje je mišljenje da ako imamo samo jednog Čitatelja .. da smo poznati 🙂 jer je zaista teško osvojiti čitatelja, približiti mu svoje stvaralaštvo, biti zaista dio njegovog svijeta, pronaći put do njega …
Marija, sjajna si u kutku proze … moram priznati. Lijepo te čitati. Pozdrav !
06/11/2012 at 10:19 am Permalink
Slažem se Perlaa tim više što vrijedno i poznato nisu inačice. Lijep pozdrav 🙂
06/11/2012 at 6:27 pm Permalink
sva proza od strane Marije-rodi diskusije,.i to dobre,srećom pa imamo portal gdje se bar međusobno čitamo i poštivamo i to je puno, ovdje ima stvarno dobrih pjesama i treba ih približiti i drugima, doista su zakinuti oni koji ne čitaju. pozdrav svima
06/11/2012 at 11:18 pm Permalink
Pozdrav Enediel, slažem se s tobom 🙂