razapete misli u čekanju

obješene kao stare krpe

dotiče me vrijeme

oduzima mi sve

i posljednju mrvicu života disanja

 

možda ne umirem prijatelju

možda je samo greška u listanju stranica

napuštenih s mirisom parafina

koje nikada ne iščitaju do kraja

 

a što da ti kažem ?

jedino, ovo,

ne umirem prijatelju!

 

dan je protekao dobro,

opet lažem,

lažem sebi….

nije dobar dan kad nema tebe

sve su to halucinacije što proždiru misli,

a ne daju ništa korisno

 

imam snage prijatelju,

moć u rukama,

na ramenima

nosim breme koje mi je Bog dao,

samo da ti budeš zdrav i sretan

 

zašto baš ja da čujem tvoje posljednje riječi?

ma nije mi krivo, samo nisam bila spremna

što da ti kažem, nedostaje svaki trenutak,

a jebenih li vremena

kad čovjek sluti da zlo dolazi

 

ne znam više

ni kako da dovršim ovu farsu od pjesme,

a nije mi ni važna da je pjevam

sto godina samoće mi treba

kako bih shvatila, da život je samo jedan

jednom ga živim, proživim

trebam,

a treba li on mene kao ja njega

prijatelju?…