Probudi me ako zauvijek zaspim

kad vrijeme znak neba mi ponudi

kradljivac pješčanog sata molim te budi

razbij ga od oblak što želi me kriti

barem još bljesak uz tebe želim biti

 

budi pored postelje i pričaj mi o budućnosti

ako na tren sklopim oči, ne boj se,

to su samo moje misli

tijelom se borim njezinim oružjem

iz ruku duha mrvicu života želim da uzmem

 

slušat ću dok mi pričaš svoje pjesme

ako suza se pojavi, a znam da ne smije,

molit ću je da se još malo strpi dok sam tu

neka ispuni mi posljednju želju do ulaska k nebu

 

osmjeh će ti lice moje dati, oči pogledati

i zadnji tvoj pogled sa sobom ponijeti

 

znaj da ne boli te više nego što boli mene

samo tijelo moje poharalo je vrijeme

od nje dobih previše unutarnje boli

jer smrt jedino moje ne zna da voli

 

na grobu što se mojim zove

čitaj mi uvijek svoje prekrasne snove

vidiš li da dolaskom kasnim

probudi me ako zauvijek zaspim

Peki

2 komentara za "Probudi me ako zauvijek zaspim"

  1. Marija
    10/08/2012 at 6:18 pm Permalink

    Počela si i završila pjesmu lijepim, tečnim katrenima potpune rime.U sredini pjesme napustila si strogu versifikaciju kao da se osjećaj uzburkao pa stih poletio za njim.Tema je teška,pjesnička slika dirljiva, potrese, prestaje biti samo intimno, tvoje, prelazi u dušu čitatelja. Veliki pozdrav 🙂

  2. Pejak Mirjana Peki
    10/08/2012 at 11:12 pm Permalink

    zatajenje moždanih vijuga na tren, možda 🙂 nakon ovog komentara baš se dobro osjećam…

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.