Odlazim u prošlost kao Josefina
nit’ slutila nisam da ću biti Katarina;
kočija me vraća kroz maglovite noći
u 19. stoljeće siromašnog sjevernog Pariza.
U rukama mi košara prepuna ruža
(doživjeh naoko i neke promjene)
poprilično sam se smanjila,
a na meni odjeća od zakrpa.
Jest da sam puno mlađa
pa i lice mi je, kažu, ljepuškasto;
al’ ne blještim u brokatu i svili
kao druge dame koje voli Riri.
Odgovaram mu čak i stasom
više nego bilo koja druga;
prvo ljubljaše on Denise, a ona njega ne
zatim Marie koja jedino za novac mari.
U Moulin Rouge dolazim samo zbog njega,
a on lovi prostitutke i plesačice kan-kana;
kupovao bi crvene ruže svakoj od njih
mene nit’ ne pogleda – izusti tek merci.
Naposljetku zaljubi se u Myriam
(to svi na Montmartreu znaju)
nit’ ona nije htjela ljubav njegovu,
a on se ubi u alkoholu i slikanju.
Voljela sam Henri de Toulouse-Lautreca
na grob njegov položih buket crvenih ruža;
i vratih se u 21. stoljeće kao Katarina
gledajući njegove slike Moulin Rougea.
Tonka
katarinab
09/08/2017 at 6:50 am Permalink
E, moja Katarina. Da je Toulouse-Lautrec mogao pročitati ovu pjesmu, drugačije bi gledao na malu prodavačicu ruža. Možda je ne bi ljubio, jer ljubavi se ne zapovijeda, ali bi je sigurno ovjekovječio, bar kao pandam tom uzavrelom polusvijetu. Znao bi da i njega netko može voljeti. Pjesma mi je posebna; razlomila si vrijeme, otvorila nam jedan živi prošli svijet, dala mu dušu!
09/08/2017 at 7:06 am Permalink
Od ideje do ostvarenja, odlično!:)
09/08/2017 at 3:49 pm Permalink
Prava priča koja potire vrijeme!:)
09/08/2017 at 7:15 pm Permalink
Sjajna pjema! tako slikovito kao da sam gledao film
lp
09/08/2017 at 9:20 pm Permalink
Marija, Mihaela, Lav, Sani, zahvaljujem vam na čitanju i lijepim komentarima koji su me razveselili. Drago mi je da sam vas uspjela s ovim stihovima (posvećenim nesretnom Toulouse-Lautrecu) odvesti na putovanje u prošlost koja nije bila tako davno i uvesti u njegov boemski svijet.
Pozdrave šaljem sa Savske rivijere! 🙂 🙂 🙂 🙂
10/08/2017 at 8:56 am Permalink
Sjajno si ovo napisala , moj naklon draga
pozdrav
10/08/2017 at 2:41 pm Permalink
Boba, od srca ti hvala na čitanju i izuzetno lijepom i motivirajućem komentaru. Veseli me da ti se pjesma sviđa.
Lp i ugodan ostatak dana! 🙂
11/08/2017 at 9:41 pm Permalink
Čitajući sličnu pjesmu pitao sam za objašnjenje, a bio sam premlad. U poeziji je sve dozvoljeno… to ti je prolazak kroz vrijeme. Pokušaj nešto izmaštati, rekao je tada Pjesnik, a ja sam slegao ramenima.
Oduševila si me pjesmom, Katice. Od mene imaš SVE POHVALE.
Lijep pozdrav:)
Poklanjam ti pjesmu sar. pjes. A. Sidrana:
ZAPIS O ČUDU
(Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!)
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela i
ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog
pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš gust
pramen kose sa čela.
Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće
na stolu pred nama: „Napolju je oluja“, i nešto što
nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje
taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te
čujem, kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijeće na stolu pred nama, sjećam
se večeri, i glasa što govori „Napolju je oluja“.
A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao što
traje i život, kojeg eto kao da ne živim, već kao da ga
se sjećam, poput glasa kojim govoriš „Napolju je
oluja“, glasa kojeg se sjećam, poput ruke kojom
pomjeraš pramen kose sa čela dok govoriš, poput ruke
koje se sjećam, dodirujući je prvi put.
Želim ti ugodnu noć, draga Katice:)
11/08/2017 at 11:01 pm Permalink
Mirko, stvarno sam ostala bez teksta nakon ovih tvojih prelijepih riječi i pohvala, a pogotovu poklona s kojim si me oduševio. On jest poklon koji ću pamtiti. Pjesma me oduševila, samo ti mogu reći veliko HVALA.
Lijepe pozdrave šaljem i tebi ugodna noć! 🙂