Profesor

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=173573

piše: Marko Jareb
Profesor Duje Mrmak je dosta vezan za svoj rodni grad i smeta ga kad se u javnosti danas čuje da njegov rodni grad propada zato što među njegovim žiteljima prevladava težački mentalitet, a taj mentalitet je po profesoru upravo zaslužan što je njegov rodni grad preživio mnoge nedaće i opstao do današnjih dana.

O tom mentalitetu i o njegovom rodnom gradu kao težačkom gradu, profesor Duje će:

„Težački duh ne da na sebe, pa tako i moj rodni grad ne da na sebe, a zbog tog svog mentaliteta koji nema predznak podilaženja, ostaju mu tek mrvice za preživljavanje, pa mu nisu preostajale druge mogućnosti nego prihvaćati sve teške i zagađivačke industrije koje su drugi apriori gurali od sebe, prvenstveno radeći iza leđa mom rodnom gradu i njegovom pučanstvu, ulizujući se vlastodršcima, kao i u današnje vrijeme, čega smo svjedoci kod ukidanja mnogih institucija u mom rodnom gradu, činom kojih mu se oduzimaju atributi grada. Težački duh mog rodnog grada je preživio mnoge nepravde, pa će vjerojatno i ove današnje kako bi grad disao punim plućima.

 Zbog toga ga njegova inteligencija ne smije napuštati, nego upravo suprotno, mnogi mladi stručnjaci moraju ostajati u svom gradu i doprinijeti njegovom razvoju.Doprinijeti da postane akademski centar svojeg zaleđa te i šire.“

Zemljaci od profesora Duje većinom su išli trbuhom za kruhom u Zapadne zemlje. Kući su ostavili obitelji, a tamo su uglavnom radili kao bauštelci. U bijelom svijetu bi bili oko desetak godina te bi se vraćali kući s tim da bi u gradu na periferiji kupili teren i od zarađenih novaca počeli graditi kuće. Te kuće su im kasnije koristila djeca za vrijeme školovanja u gradu. Manji dio zemljaka od prof. Duje vani je išao s obiteljima. Njihov problem je bio taj, da kad su im djeca tamo pošla u školu, ostali su u bijelom svijetu do mirovine. Oni koji su bili vani sami, kad bi se vratili kući, zaposlili bi se u poduzeću i opet posadili novi vinograd te ga obrađivali kao vikend poljoprivrednici. Neki su od njih kupili terene uz more, napravili kuće i sada se bave turizmom, pa domaćim ljudima u mjestu dolaze na balotanu soliti pamet. Djeca su im ostala u bijelom svijetu, tamo zasnovala obitelji, pa oni idu kod njih za Božić, a djeca im dolaze na ljeto u kuće na moru za vrijeme godišnjih odmora.

*

Profesor Duje[1] je sa svojim zemljacima u debeloj hladovini ispod jedne koštele. Njegovi zemljaci[2] vole kad im on dođe u posjet. Žele čuti od njega, kako je, što ima novoga, a profesora Duju veseli što može čuti od njih njihove priče kojima nema kraja. Tako mu jedan njegov daljnji rođak priča da je bio u doktora i da mu je doktor rekao da treba smanjiti piće i sad priča ide ovako:

“Dođen ti ja, brte moj u gostijonu i naručin ti litru vina. Popijen ja to ka da si tutekarce povr naši kuća to ulija u Rašinu grom’lu. Je meni se malo ka počelo mantati. I unda ti ja, moj brte, ka šta mi je reka doktur, da moran smanjiti piće, naručin još po litre vina. Popijen i to, kad uno mene zamanta još i više. I šta ću ti ja, mislin se, moj brte, je li ovo vino jako, a ja ga smanjijen piti, ma ja ti ne buden lin i naručin još kvarat vina, ali jopet manje ka šta je reka doktur da moran smanjiti piće. Kad uno još gore, a ja ga smanjijen, i šta ću ja tutekarce, zoven konobaricu i divanin joj, kakvo van je ovo vino, šta ga više smanjijen više me boli glava i jezik obumbaje, a ona me od posla ne obadaje, pa se jedva doteturan do kuće.“

„Moreš li mi ti moj Dujkane šta reći na ovu moju priču?“

„Što ti tu mogu reći?“- prof. Duje će.

– Ti znaš da trebaš imati dobru podlogu da možeš piti, ti slabo jedeš i zato ti je to tako. No, dobro ti je rekao tvoj doktor da trebaš smanjiti piti, ali ne tako kao što ti radiš, nego moraš skroz prestati piti, jer ako nastaviš po starom teško ćemo se vidjeti dogodine ovdje pod ovom koštelom.

– Kako ću pristati piti, ja san posluša svoga doktura i smanjija piće – taj rođak će mu.

– Nemoj me praviti ludim, evo neka ti kažu tvoji mještani što moraš činiti, ti kao da ne želiš čuti što ti ja želim kazati za tvoje dobro. Pa ako je tako onda nemamo što pričati. Te vaše priče ne drže više vodu.

Iman ti još jednu priču moj Dujkane – taj rođak će mu.

„Ujtili u đir mladoga mesara da kako će pripoznati je li tuka mlada ili stara?, a on zacenija od smija, pa će im, muke li je to?, tutekarce su najvažniji očnjaci, kako pitaju oni?, lipo ka je ispečen, pa ako je meka ka nika stvar mlada je, a ako triba dobro zagrist, stara je. Baš unda tutekarce, moj brte, kraj njizi prođe Jokina nevista, pa upita mladog mesara, šta ti je drago češati tuku po guz’ci, a on će joj da bi volija šta drugo češati, a ona će mu da prostiš da je češe među prstin, a on će joj, češi se nema boljeg lika od toga.“

Tamo gdje nekoga svrbi treba se češati! – prof. Duje će kroz smijeh.

Nakon te priče, rođak od profesora Duje ga upita:“ Je li ti znaš profesore, zašto je kruv zagorija i zašto je nevista ostala noseća?“

„Neznam“ – odgovori prof. Duje.

„Zato šta se kasno izvad’lo!“ – odgovori mu taj rođak.

*

Profesor Duje Mrmak, nije bio baš omiljen kod studenata. Zbog toga su studenti često pisali o njemu po internetskim forumima. Ovdje ćemo iznijeti desetak mišljenja, što su o njemu iznijeli studenti, većinom s „Medicine“, gdje je profesor Mrmak i predavao.

Kruno Domagojević: „ Gori od Vlade Groznoga!“

Radojka Anić: „Zbog ovog čovika sam polagala jedini ispit na faksu pred komisijom!“

Ratka Nikolinović: „Najgori profesor…nikad se ne bi osmjehnuo, uvijek namrgođen!“

Cecilija Josipović: „Najmrži profesor ikad!“

Cvijetin Perović: „Kralj brkova!“

Petra Matijanić: „A koje mi je probleme zada…“

Boško Markov: „Sve šta san naučija na njegovu predavanju je bilo kako smočiti brkove u konjak da budu što bujniji…“

Mile Stipčić: „Broj njegovih mrzitelja nema granice…“

Mikula Helenov: Mrzim ga, iako mi nikad nije predavao!“

Jurka Kristinić: „ A lika, kako mi fali ono njegovo, morate brkove što više brijati da budu k’o busen…“

*

Ne zna se je li bolje mišljenje o profesoru Duji imaju njegovi zemljaci ili studenti koji o njemu pišu po forumima. Iz priloženog se dade zaključiti kako ni jedni ni drugi nemaju dobro mišljenje o profesoru. Prvi što mu prodaju svoje seljačke mudrolije i žele se prikazati pametnijim od profesora, a drugi bi vjerojatno željeli da im profesor upiše ocjene u indeks bez pitanja.

———————————–

[1] Prof. Duje negdje pročitaše:“Možda se, što je dosta čudnovato, i paradoksalno, zar ne?, možda se, klasični uspjeh, jedna sjena ljepote i opsjena slave javlja ondje gdje je najmanje tražimo, čak na jednom polju koje već po definiciji stoji izvan granica čiste i prave ( Svete i Presveta ) umjetnosti.“

[2] „Najprvo je I. B., koji je bija za godinu-dvi najstariji među namin, čuja da je V. G. pušta bilo. Onda smo se skupili pridvečer, svaki sa tolko šoldi da moremo svak uzeti svoj kvarat, i stali uz starije, da vidimo šta će daje biti. Onda su došli N. i T. F., pa N. G. i Ćaća (kako su zvali K. M.), pa je užnjih sta i V. G., koji je pušta vino u svojoj konobi. Pa kad je krenilo, to više niko nije moga zaustaviti. Zaorilo se Oj, Ivane mili rode, pa Ne pitaj me razlog mojoj tuzi, pa je odozgor saša S. B. i potega I šimikaja-jupi-jupi-ja, pa su nas metnili u kolo, da šnjiman pivamo jednu za drugon, i onda je jošter niki reka: „Momcima litru!“, pa smo tute ostali sve dok V. nije reka: „Judi, deseta je ura, ajmo polako ća!““

Jedan komentar za "Profesor"

  1. Marija
    03/10/2017 at 10:19 am Permalink

    Pročitah o profesoru. Svaki se “šmarn” danas zakonom zaštićuje, ali život i mentalitet jednog malog mjesta nitko više ne može zaštititi.:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.