Zemlja spava, zaspala nebesa,
nevrisnuta pjesma u grki krik.
Ona je mir i glas neizrečen
gola opna bez sjemena plodna.

Sva je meka, nalik je oblaku
koji plovi nad odbljeskom voda
promatrajuć’ u dubini svoj lik
ne obrće se ka visovima.

Pjesma ova sliči na pučinu
nejasne su njezine daljine
tek u šutnji stiže do obale
o koju se svaka razbija riječ.