Čitati nečiju poeziju znači otkrivati njegov skriveni svijet, pratiti put njegove svijesti, živjeti s njegovim stihovima, misliti njegove misli, osjećati njegove osjećaje.

Sa stihovima Štefice Vanjek lako se je identificirati. Hodati stazama njezine poezije zanimljiva je i lijepa avantura u kojoj vas ne čekaju oluje i ponori, nego fino istkano pletivo života kojim ona komunicira s čitateljem otkrivajući mu svoje  emocije,  životno iskustvo  i  mudrost  života. Njezina emotivna i poetska poruka otvorena je životu i svemu što on sa sobom donosi.

Tematska dominanta pjesnikinjine poezije je ljubav; ljubav prema voljenom, ljubav prema čovjeku, krajoliku, ljubav prema životu u svim njegovim pojavnostima.

/Pletivo života/

 Iz dana u dan
svakodnevicu pletem
kao čarape vunene, tople
što zimi noge promrzle griju
a ljeti od vrućine skriju.

 Iako osjećaj tuge prati mnoge njezine pjesme,  autorica se niti u jednom trenutku ne predaje očaju. Ne prepušta se bespomoćno rijeci života, nego ga živi aktivno, utječe na zbivanja, ispravlja njegov tijek. I u tom ispravku  ona uvijek traži  vedru stranu života, njegovu ljepotu, zanesenost.

Živeći svoju svakodnevicu ona u nju unosi radost, toplinu, sreću i nevjerojatnu životnu energiju./ Da sam, ali nisam  / 

Da nisam  davno prošla
dolinom bolnih, ljubavnih uzdaha
ne bih danas nježnim dahom
tebe na uzglavlju milovala
riječi bi zarobljene u prošlosti ostale
o ljubavi sretnoj ne bi zborit znale.

Svjesna je autorica da život nije samo neprekinuta pjesma, da on ima i crnih boja, ali te trenutke ona nastoji što prije prebroditi, ukloniti iz svoje svakodnevice/  Ako jednom/

Ako jednom vidiš mene
na praznoj cesti me ne prati
idem naprijed, neću nazad
samo prođi, nemoj stati.

A kada život samo crnom bojom ispisuje dane, zna pjesnikinja gdje će potražiti utjehu; u sretnim uspomenama koje je skupljala nižući dane i brižno pohranila u sjećanja./ Bilogorske livade/

Vrijeme prolazi, ali sjećanja su tu.
U njima cvatete, postojite, mirišete
na daleke uspomene.

 Zadivljuje njezin životni optimizam, njezina sposobnost prilagodbe, sposobnost da stvara radost i nalazi je u svim vidovima života./ Carpe diem/

Nije pjesnikinja okrenuta samo sebi, svojoj intimi, ima ona srce i za unižene, izgubljene, nesretne ljude. Osjeća njihovu sudbinu, njihovu patnju i stvara  tople, dirljive stihove kojima oživljuje njihove sudbine.

O nepravdi, ljudskoj neosjetljivosti, odbačenosti progovara autorica dubokom emocijom sućuti i socijalne osjetljivosti./Spomenik  bešćutnosti /

U kutu kolibe peć hrđava stara
na njoj lončić crn od gara.
Tko zna što u njemu ima.

 Mnoge pjesme je Štefica Vanjek  posvetila rodnome kraju. U njoj još dišu zelene livade bezbrižnog djetinjstva podno Bilogore, još odzvanja vedar dječji smijeh, još se čuje škripa improvizirane ljuljačke./    Kiša/

Mislima sam tamo
u malom selu bilogorskom
u djetinjstvu, sretnom, davnom.

Kroz kapljice u izmaglici
vidim brijeg, livadu i šumu
malu kućicu i potok što vijuga
kroz  zelenu dolinu pokraj malog luga.

 Smrt je česta tema mnogih pjesnika. Ona je onaj teški, tamni, završni dio života. Ova tema nije mogla zaobići ni autoricu ove pjesničke zbirke. Međutim, ona nije zaokupljena tajnom smrti, ona o njoj govori kao da ju dobro poznaje, prihvaća ju kao činjenicu, kao nešto  prirodno, neminovno, kao uvir rijeke u more, kao povratak u drugi vid, drugu dimenziju života.  /Kapetan i brod/

Danas su se usidrili zauvijek
našli su mirnu luku
tu u prahu i pedlju
zemlje provesti će vijek.

 Poezija Štefice Vanjek je često narativna. Živim, izražajnim stihom stvara ona priču i boji je bajkovitim romantičnim bojama./  Ljubav sanjalice /

Otišla je, kažu jutrom
sa čergama na put sreće
nekom drugom u tuđini
dati ljubav kao cvijeće.
Stihovi ove autorice djeluju na sva čovjekova čula, u njima se prepliću zvukovi, mirisi i boje. Mnoge njezine pjesme doslovno pjevaju. Čujemo u njima zvukove mnogih instrumenata; klavira, gitare, tamburice, buzukija. Ta glazba koju Štefica Vanjek nosi u sebi, budi uspomene, prati sjećanja na mladost, na lijepe protekle trenutke. / Ljetna noć/

Glazbom tihom moje misli plove
u san tonem, na ples me netko zove.
Ne znam je li neki znanac bio
tek ruke je čvrste oko mene svio.

Vizualno je u njezinoj poeziji snažno naglašeno. Njezine su slike jednostavne, čiste, boje su jasne i pred očima čitatelja teku kao dugačko oslikano platno života. Te boje i ta glazba natopljeni su mirisima pa ćemo osjetiti kako njezine stihove udišemo svim našim osjetilima /Snježna bajka  /

Peć se žari, drvo pucketa
a soba je puna topline i svjetla
čaj miriše i bakina dunja s ormara
i sve to neobičnu čaroliju stvara.

 Autorica zbirke Prozor s pogledom na dušu ne robuje određenoj pjesničkoj formi. Njena poezija uglavnom nije strofična. Kao što se pletivo njezina života plete u neprekinutom nizu tako teku i stihovi pjesama asocirajući na neprekinuti niz dana od kojih je satkan cijeli život. Bez obzira piše li u rimi ili slobodnim stihom, stih je uvijek određen kao skladna ritmička cjelina. Čitatelj koji pročita ovu zbirku pjesama postat će bogatiji za jedan lijep doživljaj, za  mudro životno iskustvo ogrnuto ljepotom poezije.

 Marija Juračić, prof.