Vraćam se u grad svoje mladosti
grad u kome se vagala svaka izgovorena riječ
grad u kome se ljubav izjavljivala oprezno
kao da se gazi po razbijenom staklu
grad u kome u poznu jesen
još dozrijeva jabuka u bašti
iza male kuće okrečene u bijelo
ispod koje sam skrivao svoje tajne
grad u kome se nalazi i bol i slutnja
dječaci opsjednuti muzikom
i djevojčice koje razgovaraju s oblacima
grad u kome sam ostavio
mnogo nenapisanih stihova
jer sam shvatio koliko su bespomoćni
grad u kome sam noću lutao ulicama
tražeći utočište za svoju čežnju
grad u kome se zaustavilo vrijeme
i liječi rane onih koji mole za oproštaj
grad u koji zimu donose plavi ždralovi
dok mjesečeva svjetlost
prenosi poljupce od jednih usta do drugih
grad koji i daje i uzima
ne birajući emocije
grad koji svoju ljubav kao svilen gajtan
obavija oko našeg vrata
grad u kome, ponovno, oživi sjećanje
na djetinjstvo koje miriše na kolače
grad u kome kiša ne umije da plače.
Ona pada samo da bi saprala
prašinu s komadića istine
okačenih u našim srcima
grad u kome sumrak ima sladak okus
i miriše na ljubičice
grad kome dugujem ovu pjesmu.