Na našoj književnoj sceni ne jenjavaju polemike o pitanju je li bolje poeziju pisati vezanim ili slobodnim stihom. Svaka strana stoji ukopana u svome rovu, iznosi svoju argumentaciju, nedostatke one druge strane i ne vidi da ljepotu poezije možemo naći i u jednom i u drugom načinu pisanja.

Složit ćemo se da je rimovani stih teži način izražavanja upravo zato što odstupa od uobičajenog prirodnog  načina govora, ali ako pjesnik uspije napisati pjesmu koja usprkos rimi teče pitko, fluidno, doživjet ćemo pjesmu prirodnom i prihvatiti ju. Pišući vezanim stihom, a stvarajući svoje lirske slike, pjesnik mora svoj izraz ograničiti, disciplinirati, ne može se jednostavno prepustiti nabujalim riječima.

Ima autora koji suvereno vladaju rimovanim stihom, ali ispod te rime ne nalazimo ništa. Čak ako i postignu neku lijepu sliku, ne dodiruju srce i um čitatelja.

Rima je dvosjekli mač. Zbog rime pjesma može postati melodioznija, ritmična, zvučnija, ali zbog rime ona može djelovati usiljeno, nategnuto, nezanimljivo.

Vjerujem da je vrhunska ona rima koju, čitajući pjesmu, ne primjećujemo, prihvaćamo ju kao dio prirodnog izraza, a ona nas ipak nosi svojom melodijom bez obzira o kojoj se vrsti rime radi.

Kod rimovanih stihova u standardnom jeziku javlja se još jedan problem. Problem akcentuacije.

Dok većina europskih jezika ima jedan, takozvani udarni naglasak na određenom slogu, naš standardni  jezik poznaje četiri melodijska naglaska.

Zato nije nevažno paziti na činjenicu da je zbog ritma stiha bolje rimovati riječi koje se podudaraju ne samo zadnjim slogom u riječima, nego se podudaraju i brojem slogova i vrstom akcenta.

Kada u groznici stvaranja pjesnik sklada svoje stihove, on na sve rečeno ne misli. Oni dolaze spontano, izlaze iz njega kao bujica koja pjeva, zvuči. Tek kada stihovi dobiju svoj oblik, kada se autor odmakne od njih i pogleda ih iz kuta kritičnosti, a ne autorstva, on može procijeniti je li pjesnički  izraz pratio osjećaj ili je negdje zamucao, zazvučao disharmonično.

Marija Juračić