Znali smo tako pričati satima

često ja i ona

poletjeli bi lako za jatima

s velikog balkona.

Oči su nam bile zvijezda pune

a maestral u kosi

njeni obrazi puniji od lune,

bili smo bosi..bosi…

…i goli smo tako satima bili,

ma bez srama, bez srama

ljetnu rosu s cvijećem smo pili

i cvijeće s nama.

Dole bi se prostrlo mirno more

dole pod našom rivom

kao stara dama bez jedne bore

u svom nakitu živom.

Mirisale su kore mandarina

baš po njenim prstima

nađoh kruške sa zemlje od starina

na grudima čvrstima.

Gulila je tako satima voće

i srca koru tvrdu

šaputala je da vidjeti hoće

prvu zraku na brdu.

___________________________________________________

I otišli smo jednom preko brda

još sto ih iza osta

kao kad novi pašnjak traže krda

jer trave nema dosta.

Bljesnule su tad zagrebačke lampe

u širokim zjenama

za leđima ostale sve su rampe

div stajaše pred nama.

Kako smo se radovali snijegu

i pored zime ljute

onoj djeci sa sanjkama na brijegu

smotanoj u kapute.

Danas hranimo ptice koje zebu

na malom balkonu

želimo nov krevet, druženja ,bebu

i luster na plafonu.

Do kasno radim, ona nema posla

nismo bosi i gladni

šalju me do Londona ili Osla

grad kišni ili hladni.

Malo ih kuca na našim vratima

tramvaji svuda jure

odavno nismo pričali satima

u one kasne ure.

Ona i ja volimo se do bola

nek nismo isti, eto

ma samo me jedna slika sa stola

podsjetila na ljeto.