Ružica Gašperov “Jutro na balkonu” Izbor priča iz časopisa “Diskurs”

Ružica Gašperov

JUTRO NA BALKONU

Ustajem i kuham kavu. Vruća je i crna. To je sve što mogu reći o njoj. Posljednjih mi je dana i hrana i piće. Hladnjak je prazan. Trgovina dva kilometra udaljena. Morat ću pješice. Uzeo mi je auto. Ostavio psa.

Sjedim na balkonu. Tiho je. Tek se poneki kamion sputi prema moru i naruši tišinu. Kos kljuca posljednje murve.

Nestalo je struje. Napokon su došli popraviti vod koji ide do Cicine kuće. Bila sam dijete kad je Slavkin sin poginuo na jednom od vodova. Selo se okupilo. Meni nisu dali ići. Nije to za dječje oči. Sjedila sam na kamenim skalama sulara i slušala. Plač i naricanje su ispunili sunčani dan. Žene u crnom su se došaptavale. Teta je plakala dok je mijesila kruh. “Jadna Slavka, ovo će je ubit”, ponavljala je i krstila se brašnjavom rukom.

Staru je kuću otac poklonio rođaku. Novu sam naslijedila ja. Sve što mi je otac ostavio kad je sveo životni račun.

Uselila sam s njim. Mojom jedinom ljubavi. Tri sam mu godine prala i kuhala. Potrpao je robu u dvije torbe, robu koju sam mu ja kupila. I torbe, također. Nismo se svađali. Nikad se nismo svađali. Ja sam od onih mirnih žena koje uživaju patiti. Tek sad to vidim. Bila sam glupa. Glupa! Glupa! Samo sam mu rekla da bi se trebao zaposliti, jer para više nemam.

“Ko će me zaposlit u mojim godinama?”, govori on.

“Nisi ni pokušao”, sad već podižem glas jer mi je dosta njegovog izležavanja i prigovaranja.

Ne znam što se prelomilo u meni. Možda mi biološki sat poručuje da gubim vrijeme s čovjekom koji ne želi djecu. Koji je i sam dijete. Možda me hvata panika od siromaštva, jer sam svu ušteđevinu potrošila na njega, a sad traži da prodamo i ovu kućicu, moje posljednje uporište. A možda mi je samo dosta ove proklete farse od veze.

                                                                     –

Većinu djetinjstva pamtim iz priča starijih, pa tako i događaje koji su se zbili prije mog rođenja. Čudan je ljudski mozak. Kako se samo sjeća nečega čemu nije prisustvovao i zaboravlja ono što mu je možda moglo promijeniti život.

                                                                   –

Bila je petnaesto od šesnaestero djece. Iza nje je bio još dvije godine mlađi brat, poslije čijeg se rođenja majka polako gasila i umrla tiho kao što je i živjela. Ostali su s ocem. Njih četvero. Ostalih dvanaest su bili iz očevog prvog braka, svi odrasli, raspršeni po svijetu. Najstariji, zgodan i korpulentan, kao da nikad u životu nije gladovao,  došao je u posjet iz Zagreba. Na sebi je imao odijelo, jednobojno i izglačano. Vrijeme je bilo poslijeratno i u selu nitko nije imao odijelo. Čak ni poštenih hlača nisu imali.

Njegova žena, crne, duge kose, u haljini “lipoj ka Gospina”, kako su komentirale žene u pokrpanim suknjama i s kosom pokrivenom maramama, se smijala i svima pokazivala divnog dječaka, crnokosog, dugih trepavica i rumenih obraza. Haljina je ustvari bila cicana, iznošena, poklon gospođe kod koje je čistila dva puta tjedno. Bila je pralja, ispomagala u domaćinstvima doktora i advokata, peglala i škrobila na desetke košulja dnevno, sve da bi prehranila obitelj.

I to dijete s obrašćićima nezdravo ružičaste boje, a ustvari bolesno da bolesnije ne može biti. Zato su došli ovdje, na selo, nadajući se ozdravljenju, obilatijoj hrani i suhoj sobi u kojoj njihovo čedo noću neće kašljati.

Trećeg dana su zvali doktora, starog doktora koji se nagledao svega u životu. Dao im je sirup, ali ne i nadu. Dijete je poživilo još mjesec dana. Pokopali su ga u grobnicu bratovštine, na uzvisini, ispod čempresa, uz lijevi zid kamene crkve i vratili se u Zagreb.

                                                                               –

Zvoni mi mobitel. On je. Pita jesu li ostale neke njegove košulje u pranju.

“Ne vratiš li mi auto do večeras, zovem policiju”, govorim mirno i prekidam razgovor.

                                                                             –

Ljeto je došlo svome kraju. Grožđe počiva u badnjima. Još koji dan pa će ga otočiti, poslije napraviti još vina za sebe, sirotinju kojoj je dobro i slabo, kiselo, samo da daje malo snage kad se krči. Selo je živnulo. Smokve su osušene, raštika je dobro krenula, bit će je cijele zime, a i maslina je rodila. Momci i djevojke će se ovih dana spustiti s planine. U Osičinama, ispod Svetog Ilije su posadili krumpire, čuvaju ovce pa će ih vratiti site i debele. I donijeti vreće krumpira. Prasci dobro napreduju, osim Ružinog. Negdje je zagrizao u poklopac paste za cipele pa je skoro krepao od gladi. Vidjeli su, ali kasno. Mršav je. Neće ga biti za cijelu zimu.

“Ivane, Mate mali, dolazite doma. Nevrime će”, zove Ruže svoje sinove. I Miju bi da nije na Osičinama.

“Čuvaš ti njih više nego šta triba”, govori joj Tereža.

“Šta ću! Dica su mi.”

S mora se valjaju crni oblaci. Završava ljeto. Noćas će sneverati. Past će kiša, a poslije nje bura.

“Dinka mala, di ćeš ti?”, pita Ruže.

“Posla nas ćaća po kumpire.”

“Vratite se doma. Nevrime će.”

“Ćaća reka da nema ko nego mi”, govori Jozip.

“Aha, bit će posla!”, uzvikne Ruže da ne bi opsovala. “Odma se vratite. Ne zadržavajte se putem. Jeste me čuli?”

Do Osičina je dva sata penjanja uz planinu. Odraslome. Penju se Dinka i Jozip lakim korakom djeteta naviklog na kamen. Gore pojedu malo sira, napiju se mlijeka, na leđa im naprte po vreću krumpira pa krenu nizbrdo. Zaobilaze potoke sitnog kamenja. Strogo im je zabranjeno, jer po njima se klizi kao po ledu. Preznojili su se.

S mora  jugo gura  olovne oblake.

“Umorija sam se”, cvili Jozip.

Jugo na trenutak stane, a onda zajauče divljački udar bure. Mračno je i hladno. Počinje kiša.

“Jozipe, brzo. Smrznit ćemo se”, požuruje ga Dinka.

“Ja bi se odmorija.”

“Još malo. Kad se spustimo u Blinjaču.”

Leđa su im mokra od znoja. Ruke i noge se smrzavaju. Umor ih lomi, pa kad dođu do Blinjače, zahvalno sjednu na kamen i skinu krumpire s leđa. Počeo je padati snijeg.

Marijan je lovočuvar. Ima dalekozor i psa vučjaka. Selo se skupilo na drugoj obali Blinjače.

Tu je nekad tekao potok, sad je samo suho dno puno oblutaka. Ljudi stavljaju ruke poviše očiju, naprežu poglede. Ništa. Samo zavjesa od snježnih pahuljica. Vidim ih, vikne Marijan, pa svi potrče preko kamenja, podižu dvije male ukočene prilike, a i vreće s krumpirima, i nose ih prema kući.

“Đankul odnja tebe i kumpire! Dica će ti umrit”, viče Ruže.

                                                                           –

Gledam jutros tu planinu, sivu, tajanstvenu i daleku. Blinjača je gotovo nadohvat ruke. Osičine se ne vide jer su u udolini, ali tamo i tako više ničega nema. Mladost je ostarila i pomrla. Ja sam jedna od posljednjih koja se sjeća priče o dvoje nesretne djece.

Uleti autom u dvorište. Gume zacvile. Pruži mi ključeve. Ja njemu psa na povodcu, dvije neoprane košulje i troje bokserice, smrdljive i usrane. Ukrca se u Smart u kojem ga, malo dalje na ulici, čeka neka žena i ode.

Sutra ću se spustiti u Bašku Vodu. Sezona je počela. Apartmani trebaju čistačice.

 

 

Jedan komentar za "Ružica Gašperov “Jutro na balkonu” Izbor priča iz časopisa “Diskurs”"

  1. AnjaL
    14/12/2019 at 7:44 pm Permalink

    Odlično ispričano, u kratkim rečenicama. Živopisno. Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.