Treperavim noćima nespokoja
osluškuješ zvuk dragih koraka
 samo katkada zadrhti tvoja ruka
dok oglasi se ćuk u tišini mraka.

Stihovima šalješ jad svoj mrežom
čekajući njihovu zvonku jeku
iz sebe izlijevaš naviruću plimu
ni ne sluteć da si takla dušu neku.

Riječi šaptom lepršaju daljinom
bespućima virtualnih prostora
i tek ponekad zabljesnu svjetlošću
u zjeni nečijoj kao nova zora.