Tišina polegla po dlanovima u sutonu tihom
Sjedim s crnom mačkom zagrljena u sutonu tihom
Padaju sjene, disati prestajem
Na rubovima kože zapisan si u sutonu tihom
Još sam ista, još te u svome šapatu otapam
Sve bih htjela u sutonu tihom
Pod trepavicama nestaje mi daha
I pogled se prene u sutonu tihom
Uzimam, grlim sliku sa stola
Ne mogu tebe isplakati u sutonu tihom
Vjetar je ugasio plamen svijeće
Da mi ne lomi pogled dok ugiba ptica u sutonu tihom.
23/03/2017 at 8:03 am Permalink
Prekrasna gazela! Pozdrav.
23/03/2017 at 8:06 am Permalink
Polako ugiba “ptica” i to je ono najtužnije u ovoj divnoj gazeli.:)
23/03/2017 at 8:56 am Permalink
Naježila sam se, od ove predivne gazele, moje divljenje i poštovanje, tebi i tvojoj poeziji!!!
VP, Nevenka:)
23/03/2017 at 11:31 am Permalink
Uh, ovo je tako lijepa , a tako tužna gazela. LP 🙂
23/03/2017 at 5:56 pm Permalink
Predivna, puna ljepote i emocija.
Lp!
23/03/2017 at 8:11 pm Permalink
Sve je tamno i tiho. Čak se i boja mačke uklapa u okoliš i raspoloženje.Nježno si prikazala čežnju koja rađa tugu, jer samo je slika ostala. A ptica koja je značila pjesmu polako umire.
Ne daj pticu, Nevenka! Neka sve drugo ode kvragu, ali pticu ne daj. neka pjeva:)
23/03/2017 at 8:28 pm Permalink
Vlad, zasad ptica samo povremeno promukne ali još se vraća,
hvala svima na osvrtu i čitanju
23/03/2017 at 8:37 pm Permalink
Tužna, ali predivna gazela! LP Nevenka 🙂