Ruzinavo tijelo uz kamen ti sjelo,

već isprale ti ime oseke i plime,

o jedra polomljena sapliću se bure,

vali tužno huče pod rebrima tvojim.

U sidrištu zauvijek su stale tvoje ure.

 

I u meni tuga na molu dok stojim,

osluškujem naše zajedničke snove

kako u beskraj na tvom pramcu plove.

A obzor koji zove dušu da još sanja

tako je nedostižan za naša putovanja.

 

Usidren u sjetu, noseć’ svoje breme

ja sam kao i ti, napušten od sviju,

tek ruina koju oplakuje more.

Tragove je svoje ostavilo vrijeme,

u friži tvoje urezano i u moje bore.