Razigralo se proljeće u tvome vrtu.

Cvjetovi rani pružaju glave.

Plodna zemlja od sjemena bubri.

Klice već šire izdanke svoje.

Uzburkan život vrvi u travi.

Sve se pretvorilo u miris i boje.

 

Prstima rahliš crnicu žednu

zalijevajući je suzama svojim.

Šapućeš tiho bilju i cvijeću,

ono ti uzvraća najljepšim cvatom.

To malo sreće je sve što imaš,

a tebi je ipak nemjerljiva zlatom.

 

A kad se vratiš iz svoje oaze,

guši te nemir u četiri zida.

Tu riječi te čekaju grube i teške

i ruke što prijete. Žudiš za zrakom…

Buja tvoj vrt, a ti si tek mala,

nemoćna biljka zarobljena slakom.