Slika zaustavljena u oku.

Ti mlad, gotovo dječak, plavog oka

i osmijeha.
.

Godina  devedeset i neka.

Učiš  njemačke, nepravilne glagole

i smiješ se mojim riječima da ćeš tih

stotinjak glagola lako savladati.

Važni su ti ti glagoli

toga trenutka

a stvarnost ratišta

 i stratišta

 prihvaćaš bezbrižno lako, onako usput

kao što se jede sladoled

 ili gleda nogometna utakmica.
.

Negdje na Kupresu

 u pjesmi još djevojke tvoje ime spominju

još se sjećaju tvojeg osmijeha zaustavljenog

negdje kraj gladne čelične zvijeri

koju si  zoljom  usmrtio

kada se u oku zaustavila slika.
.

Toga dana zaboravila sam smijeh.

Toga dana nestalo je bezbrižnosti.

Toga dana rat je pohodio

mirne vizure ispred tvoje kuće

uspavanog gradića na obali.
.

Ja još  ne mogu oprostiti sebi što te nisam naučila

da nikada nema pobjednika

da se gospoda međusobno uvijek dogovore

da najbolji ratnici postaju smetnja

da uvijek gube nejaki

da se pohlepa i grabež pod ruku vode

da su ratovi kolijevke lopova

da sumnjaš u riječi velike

da grobove pohode samo majke

i prigodno, po dužnosti

netko

 koga ti ne bi želio vidjeti.

Pjesma posvećena Franku Lohajneru iz Opatije, pripadniku Studentske bojne poginulom na Kupresu.