U pjesmama mojim više nema ptica

u pjesmama ptica nema više nas

odlaze polako s grana i žica

tišina pušta svoj osvetnički glas.

 

Možemo sad kriviti nedužnu jesen

prati ruke krvnika prvom kišom

uvelo je srce ( jednom list zanesen)

i pusti da padne na zemlju krišom.

 

Spuštene su rolete i modri kapci

negdje u sebi slutiš skore zime

tu i tamo živkat će želje ko vrapci

hranit ćeš ih varkom – ma bilo čime.

 

U pjesmama mojim više nema ptica

pa slobodne su, imaju drugi plan

tvoj je da pronađeš kavez zlatnih žica

a ja ću nakratko zatvoriti dlan.