“Snijeg je pao! Snijeg je pao!”
viče Miško, zove brata.
Od veselja istrčao
u pidžami, bos na vrata.

Za njim brižna mama trči
dok pahulje s neba klize,
“Hajde, moraš se obući
da te zima ne ugrize!”

Jaknu Miško obukao,
čizme, kapu, rukavice,
iz podruma dovukao
čak i svoje saonice.

Ali brat još uvijek spava,
niti vidi niti čuje.
Pod poplunom viri glava
koja druge snove snuje.

“Što je tu je, idem sam,
mene zove bijeli brijeg.
Ja pospance ne trebam,
nek’ čekaju novi snijeg!”