Dobriši Cesariću (1902. – 1980.)

I bilo je proljeće, i bio je maj
na Ilirskom trgu, u Palainovki
bila sam sama i pila sam čaj
maštajući o tek iznikloj travki.

Sunce je budilo sve što je taklo
perivoji su drhtali od miline
Grički top zatresao je staklo
prenuvši me iz čudne tišine.

Spazih pjesnika za drugim stolom
kako u svoju čašu ulijeva stihove
obasjane životom i svjetlom.
A ja, sasvim p’jana, ispružih dlanove.

Kaplja je kanula na moj dlan
njegovim velikim srcem izlivena
i jednom kada je istekla van
i moja je kap s njome slivena.