U džepu noći sjaje zvjezdani taliri
i Mjesec k’o dukat plovi po nebu
duša se sa svojom sudbinom ne miri
ispisati misli sad osjeća potrebu.

*

Srce treperi, predaje se muci
teška je ruka dok olovku drži
kao da je trnje u njenoj ruci
pa ju boli, ne može da izdrži.

*

Riječi kaplju na papir sa duše
bole, peku kao oganj živi,
kule se od karata pred očima ruše…
Srce žali, a koga da krivi:

*

Sebe, jer je ludo vjerovalo,
sudbinu, jer je takva bila,
život, koliko ga je ostalo
dušu, jer je znala, a sve krila?

*

I noć polako svoj kaput svlači
suze su slane oprale riječi…
jutro se kroz prozor dovlači,
nedovršena pjesma tišinom ječi .

*

Prazan je papir, bez jednog slova
pjesma vapi za ponekim stihom
al’ ostaje gola, bez naslova
na starom stolu, u uglu tihom.

*

Možda će jednom manje boljeti
možda će se riječi roditi same
možda će srce opet voljeti
kada se jutro izvuče iz tame .

Suzana Marić 20.7. 2025.