Potiho klizi bonaca mojim tijelom,
smiruje valove nespokoja.
Plovim opet mirnim vodama pod Mjesečevim jedrom.
Smirena sam…
Pogled mi je zarobljen između mnoštva zvijezda
u crnini noći.
Tamo gore je mir, tišina…
Tamo gore je spokoj…
Bježim mislima u ta tiha prostranstva
i vješam tugu na jarbol života,
neka ju vjetrovi odnesu.

Noćas je Mjesec srebrno jedro razapeo,
pa me doziva, da zaplovim s njime nebeskim oceanom,
da preuzmem kormilo na brodici samotnog mornara,
jer njegovoj plovidbi nema kraja.