Opet se je kiša
poput pjesme u mene uvukla,
pa: sipi, rominja melankolijom,
dobuje nebeskim ćinelama
neki svoj tihi ritam.

Opet su se oblaci nada mnom nadvili
poput teških blazina
ispunjenih gnjevom i sivilom.
Kamene preše pritišću zrak
i drobe ga u atome.

Ni vjetrovi nisu daleko.
Osjetim ih, dolaze poput čopora gladnih vukova,
zavijajući kroz ogoljelo granje.
Dohvatit će moje promrzle prste,
dok nove stihove na papir lijepe,
pa će ih oštrim zubima gristi,
bol nanositi.

Dolaze snjegovi bijeli,.
Kristalna ljepota zasjat će dolinom.
Ugrijat ću tvojim dahom svoje promrzle prste
i dovršiti jesenju pjesmu
sa kišom započetu .

Suzana Kostelac Marić