Nekad sam riječi krstio snovima,
sada ih prodajem za tišinu noći.
Pero ne sluša, svoj put ima,
a misli uhvatit neću moći.

Bio sam bogat u praznim kavanama
čašu sam laži ispijao do dna,
brojao poraze po marginama,
a cigan pjesmu moju bolnu zna.

Grad me pamti po dugovima i dimu,
po stihovima koji peku ko sol.
Slava je prošla-ostavila rimu,
a ja sam statist bez uloge-gol.

Kad svjetlo uđe kroz napukli stih,
još jednom zadrhtim ko stari hrast
propao pjesnik, ali živ i tih
koji poeziju živi, tu skrivenu strast.

Nekad mi je pjesma ritam srca bila,
sad je samo pepeo u mojim rukama.
Nekad su mi snovi bili laka krila,
a sada me drže u gnjevu i mukama.

I tišinom svojom sam putujem
sjećanja plešu po praznim ulicama
ipak u tišini ja ritam čujem
koji čeka buđenje u novim pjesmama.

Ja sam samo pjesnik-običan čovjek
u kojem gori taj tajni plamen
koji kroz pjesmu proživi svoj vijek
i slaže rimu za vječni znamen.

I dok mi prolaznost tijelo savija
riječi mi još uvijek svjetlo traže
dok me noć svojim sjenama obavija
od gorkog vina, pjesme su mi draže.

Propao sam pjesnik,al pjesma mi živi
u tami skriva sve moje padove.
vi me ne poznate, niste zato krivi,
upoznajte me danas kroz stihove ove.

Suzana Marić 2.2.2026.