Između njih je odsjaj svijeće
I napola prazne čaše vina
Na stolu umire ubrano cvijeće
U uglu tiho jeca violina.

Pružene ruke nedodir grije
Pogled se gubi u lelujavom plamu
Kao da ništa stvarno nije
Kao da se dan ne pretvara u tamu.

Zamiru riječi, misli tek rođene
Utapaju se u suzi, gorkom vinu
Nevidljivom niti ko da su vođene
Pa nestaju u ponor- duše prazninu.

I dalje tugaljivo jeca violina
Pokraj praznog stola za dvoje
Posvuda je neka bolna praznina
Od ove noći ONI ne postoje.

Svatko sad svojim putem luta
Bol ih prati kao crna sjena
Okreću se, traže trag pokraj puta
Ali sve je samo bolna uspomena.

SUZANA MARIĆ