Taj dan je nebo hodalo sa mnom
noseći Sunce u naručju
omotano sivim paperjem.
Taj dan je Sunce zaspalo
ne mareći za moju ozeblu dušu,
da ju barem na tren ugrije.
Taj dan su oblaci zaplakali sa mnom
stisnuvši se jedan uz drugog-
siročići usamljeni.
Pamtim taj dan…
Pamtim bol ranjenog srca.
Pamtim strah nedostajanja.
Pamtim…
Bol me je prepolovila, taj dan.
Bila sam tu i nigdje,
svoja, a tražila sam sebe…
Bila sam vam sebe, taj dan.
I danas nebo opet hoda sa mnom,
i Sunce nosi u svom naručju,
i oblaci opet plaču
ali meni je toplo.
Ti si tu…
Ti si sa mnom…
Ti si uz mene…
Suzana Marić
Nema komentara za "Suzana Marić “Taj dan”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.