Vapim u noći,
zazivam ono malo tebe,
preostalo između
nagužvanih nabora
plahti.
U praznoj sobi
jeka mi se ruga
oponašajući moju
čežnju, izgovarajući
ime tvoje.
I tmina se je na zastore objesila,
pa se njiše
gledajući me
crnilom svojim.
Vapim za sobom u tebi
jer izgubila sam postojanje u očima tvojim.
Dubine smaragdne više nema, nema mog lika u njoj.
O kako vapaj boli
kada ga nitko ne čuje…
Čežnja sa tugom
zidove samoće podiže.
Niti prozora na istoku,
niti Sunca na obzoru…
Tama…
Čežnja…
Vapaj…
Samoća…
Tišina…
Nema te…
Nema komentara za "Suzana Marić “Vapim u noći”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.