Ljubav moja drhti u nemiru
od prakrika što vrisnu u visinu
sputana u tijelu kao u sindžiru
zanosno stremi nekud u bjelinu.

Uvijek u dubu skrivena od sviju
k’o u gustoj magli nevidljiv kam
tražeći izvor s kojega bozi piju
da ugasi žednoga srca plam.

Opijena sjajem ushićenja
u ekstazi nevidljivih prostora
umorna od silnog treperenja
poput smiraja u granama bora.

Sva je ona nedodirljiva i čista
kao tihi svijet morskih dubina
tako beskrajno neprestano ista
kao vječni snijeg usnulih planina.

Izrasla u meni poput Titanide
ispijajući sunce, al’ često i tmine
teče mi u krvi nalik na Plejade
i titrajući iz bezdana opet se vine.