Svud po svijetu moje tuge ima

Netko iz kaleža svoju tugu isipa
poput peludi cvjetnoga praha
kojeg povjetarac poljima osipa
ne uzdižući ga do punoga daha.

Čvrsto i duboko izrasla je u meni
tmasto srce obavila jakim zagrljajem
tako silna bezglasno treperi u sjeni
odjek eha ćutim svakim otkucajem.

Često ispunjena bolnim krikom
nalik na jecaj s vojnikova humka
što poput plime prelijeva se žalom
i zaustavi na hridinama kao arka.

Čujem je u glasu žalobne žene neke
koja svoju gorčinu u srce mi naspe
njene olovne oči postadoše meke
dok svu hujnu muku u me saspe.

Svud po svijetu moje tuge ima
u nevinom oku djeteta što gasne
u sirotima koje vije hladna zima
u tragičnom poju ptica što kasne.

U drhtavom ritmu stiha se budi
hukom vala koji na pučini pline
dok duša mi nježno i vječito žudi
da svaki Čovjek ka sreći se vine.

10 komentara za "Svud po svijetu moje tuge ima"

  1. Marija
    23/01/2017 at 9:30 am Permalink

    Svuda po svijetu moje tuge ima

    Tuga je preplavila svijet, a osjetljivo pjesničko srce mora reagirati. Ne može biti sretno dok čovjek kraj njega tuguje. Taj Weltschmerz koji smo prvi put uočili kod njemačkih romantičara je više od čežnje. On je veliko srce koje bi željelo zagrliti i zaštititi cijeli svijet!

  2. Suzana Marić
    23/01/2017 at 10:57 am Permalink

    Kako si me dirnula ovom krasnom pjesmom , Katarina. Topli pozdrav ti šaljem 🙂

  3. katarinab
    23/01/2017 at 11:32 am Permalink

    Marija, hvala ti na čitanju i tvom stručnom komentaru iz kojega čovjek može naučiti puno. Gdje me “udari” taj Weltschmerz, bolje da je Weltglück!? 🙂
    Šaljem ti puno zimsko-pahuljastih pozdrava i želim lijep i topao ostatak dana!

  4. katarinab
    23/01/2017 at 11:33 am Permalink

    Draga Suzana, hvala ti na čitanju i tvom emotivnom osvrtu. Raduje me da ti se stihovi sviđaju.

    Veliki pozdrav i lijep ostatak dana ti želim! 🙂

  5. mirko1
    23/01/2017 at 2:32 pm Permalink

    “Svuda po svijetu moje tuge ima
    u nevinom oku djeteta što gasne
    u sirotima koje vije hladna zima
    u tragičnom poju ptica što kasne.”

    Budući da se svijet, odnosno surovost barbarizma, tugu gladnih, gorčinu slijepih, lelek prognanih i svakodnevno umirućih od bolesti i gladi na našem divnom planetu, ne može spasiti pjesničkim angažmanom, ostavimo Bogu da ga vodi zacrtanim putem svoje stvaralačke moći…

  6. Murtulica
    23/01/2017 at 4:00 pm Permalink

    Samo velika, topla, senzibilna duša, može iznjedriti ovako prekrasnu pjesmu!
    Topli pozdrav, draga Katarina

  7. katarinab
    23/01/2017 at 9:02 pm Permalink

    Mirko, hvala ti na čitanju i tvom osvrtu. Mišljenja sam da je Bog pustio čovjeku da “uredi” ovaj naš lijep planet, a kako znamo sve naprednije civilizacije ruši barbarizam i fanatizam s kojima dolaze svi užasi i to za one nedužne i najslabije, nažalost. Te kvazicivilizacije jednom su to isto radile, a čini mi se da i dalje rade samo na perfidan način.
    Deprimira me saznanje da živim u svijetu gdje su teorije dovedene do savršenstva, a u praksi ljudski život nema vrijednosti, “Vae victis”.
    Teorije služe da bi vladali i manipulirali masama kao i sva fantastična dostignuća i otkrića na svim područjima ljudske djelatnosti u prošlom i ovom stoljeću.
    Oprosti mi, otišla sam preširoko.
    Veliki pozdrav ti šaljem!

  8. katarinab
    23/01/2017 at 9:04 pm Permalink

    Draga Murtulica, hvala ti na čitanju i tvom lijepom osvrtu.

    Veliki pozdrav!

  9. boba grljusic
    26/01/2017 at 5:06 pm Permalink

    Rekla bih ti isto što i Murtulica
    pozdrav .

  10. katarinab
    26/01/2017 at 9:43 pm Permalink

    Draga Boba, zahvaljujem se na čitanju i tvom osvrtu na stihove.

    Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.