Netko iz kaleža svoju tugu isipa
poput peludi cvjetnoga praha
kojeg povjetarac poljima osipa
ne uzdižući ga do punoga daha.

Čvrsto i duboko izrasla je u meni
tmasto srce obavila jakim zagrljajem
tako silna bezglasno treperi u sjeni
odjek eha ćutim svakim otkucajem.

Često ispunjena bolnim krikom
nalik na jecaj s vojnikova humka
što poput plime prelijeva se žalom
i zaustavi na hridinama kao arka.

Čujem je u glasu žalobne žene neke
koja svoju gorčinu u srce mi naspe
njene olovne oči postadoše meke
dok svu hujnu muku u me saspe.

Svud po svijetu moje tuge ima
u nevinom oku djeteta što gasne
u sirotima koje vije hladna zima
u tragičnom poju ptica što kasne.

U drhtavom ritmu stiha se budi
hukom vala koji na pučini pline
dok duša mi nježno i vječito žudi
da svaki Čovjek ka sreći se vine.