Nikada nisam pitala učenika; što je pjesnik htio reći? Na glupo pitanje ne mogu očekivati dobar odgovor. Ako imamo srce koje fino reagira na stih,  pjesma će  pokrenuti osjećaje koji drijemaju negdje u nutrini našeg bića,  pokrenut će neke misaone procese, naći ćemo u njoj dijelove vlastita života ili neka iskustva koja sami nismo iskusili.

Pjesmu možemo svrstati po temi, po njezinom obliku, naznačiti motive, analizirati  jezik pjesme pa čak i ideju, ako  pjesma šalje poruku.  Mi tu poruku možemo prihvatiti, možemo monološki razgovarati s odsutnim pjesnikom, jer su njegove riječi potaknule naš doživljaj.

Kako bih pokazala da inspiracija stiže pjesniku često na nevjerojatan način, izdvajam nekoliko primjera.

Poznajete pjesmu Leonarda Cohena „ Dance me to the end of love“. Odredili ste je divnom ljubavnom pjesmom. Nježnom, blagom, strastvenom.  I u pravu ste. Neki su vam motivi možda ostali nejasni, ali ne odvajate ih od konteksta i doživljavate ih na svoj način. To je pravo čitatelja. A inspiracija za ovu pjesmu je tako strašna da krv u žilama zaledi.

U jednom intervjuu Cohen  ovako objašnjava nastanak pjesme:
„Pjesme često nastaju na čudan način. Svaka ima porijeklo u nekom sjemenu, nekom zrnu koje stigne iz vanjskog svijeta i zato je proces nastajanja pjesme tako tajnovit. Ova je pjesma nastala iz onoga što sam čuo i čitao o logorima smrti.“

            Priča Cohen kako su nacisti spaljivali ljude u krematorijima, a glazbenici su bili primorani   svirati klasičnu glazbu za vrijeme tog čina. Kao da su zvijeri poželjele pokazati da njima pripada i umjetnost,  glazba tih nesretnih muzičara i velikih kompozitora. Skrnavili su tu umjetnost na tako perverzan način da normalan ljudski um mora ostati užasnut.

Stih Pleši me do svoje ljepote violinom koja gori , svako će srce prihvatiti kao prekrasan ljubavni stih i neće biti važno iz kakvog je on užasa niknuo. On slavi život i slavi vrijednost života,  usprkos svemu, usprkos zlu koje vječno obilazi svijet.

Neobičan nastanak ima i Matoševa pjesma „Notturno“. Pjesma se rađala, dok je pjesnik umirao. Na samrtnoj postelji, znojan od noći, mlake i teške, Matoš stvara jedne od najljepših svojih stihova. I ostaje esteta. Površan čitatelj osjetit će poetski noćni pejzaž, ali tek uronom u pjesmu  znat će koliko se oproštaja od života krije u njezinim simbolima.

Dobriša Cesarić nije poznavao čovjeka iz svoje pjesme „Balada iz predgrađa“ a možemo reći da ga je  iščupao iz realnosti  i prenio ga u svoju pjesmu. Dao mu je život. Prema njegovom svjedočenju  obična ulična lampa jedne sirotinjske ulice stvorila je sliku čovjeka koji prolazi kraj nje i pokrenula je bujicu inspiracije.

Često su tajnoviti  putovi nastanka pjesme.  Ono prvo zrnce, poticaj inspiracije ponekad  ostaje trajno zakopano u pjesniku. Zato ne pitaj; što je pjesnik htio reći? To nije važno za doživljaj pjesme.

Marija Juračić