Još po njenoj svilenkastoj koži
Zamiriše jesen u jutra snena
U kapima kiše sjećanje loži
Nevine vatre studentskih vremena.

U polutami trošne garsonijere
Ona poželje jednom pjesmu neku
Rekla je da voli šansonjere
I kada riječi kao bujica teku.

Pričao sam joj o ratu i miru
Pitala me o ljubavi i slobodi
I tako potrošismo uvertiru
Znajući dobro kamo priča vodi.

Topli pokrivač od moga tijela
Po njenoj mekoj koži tada pade
Radio sam sve ono što je htjela
Sve ono što ruke i usne rade.

Drhtala je kao na vjetru trska
Na zidovima hladnim njena sjena
Jedna djevojka i plaha i drska
Slutila je kako postaje žena.

Svu noć je krošnja lupala o prozor
A preslabo da ljubavnike smete
Jedno smo drugom krali sav pozor
Gorio je svemir, letjele komete.

Još po njenoj kestenjastoj kosi
Zamiriše jesen i prve kiše
U malome stanu, mokri i bosi
Tražili smo zaklon i nešto više.