Pusti tijelo noćas srcu
da ga samo mišlju ćuti
kao nebo tamno, sneno
mjesečeve žute skuti.
Ne govori noćas ništa
tišini pusti neka priča
priču sjetnu glasom vjetra
o dva izgubljena bića.
Rasipat će tugu breze
ko prašinu starog puta
štap prosjački  nesretnika
što bez cilja svijetom luta.
Tišina nek šapne riječi
one što ih srce sluša,
sigurno će znati reći
dal sam bijednik neki treći
ili sreća jednoj sreći.