Teško je reći je li ona magična ljepota žene u koju se gleda zadivljeno, koja očarava i zaustavlja disanje blagoslov ili prokletstvo, posebno ako nije isprazna, ako je začinjena živim duhom i talentom, Donosi li svojoj vlasnici sreću ili tka zlosretne niti u koje jE zaplete i odvuče? Što je ona donijela Cvijeti Zuzorić, Dubrovkinji, renesansnoj ljepotici i pjesnikinji?

Tko je bila Cvijeta Zuzorić? Što je predstavljala i što još uvijek znači za hrvatsku književnost? Bila je to žena koja je ljepotom lika i duha zasjenila sve poznate renesansne muze koje su nadahnjivale umjetnike njenog doba. Laura je imala svoga pjesnika i Beatrice ga je imala. A Cvijeta Zuzorić imala je i ima pjesnike, slikare, glazbenike i filozofe; one renesansne, hrvatske i talijanske i one koji su je u dugom nizu stoljeća uvijek iznova sanjali gledajući u njoj neprolazni ideal savršene žene. Ljepota njezina bića traje u svijesti umjetnika, preskače stoljeća, realno nepostojeća, a stvarnija od stvarnosti. Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva. Rođena Dubrovkinja, odgojena u Italiji, kretala se tim prostorima i ostavljala dubok trag koji nije govorio; gledaj me, ja sam jedna i neponovljiva, nego trag koji se morao slijediti po osjećaju, uporno, gotovo instinktivno.

 U njezinom dubrovačkom salonu su filozofi, umjetnici i intelektualci bili rado viđeni gosti. U ugodnom društvu lijepe, mudre, nadarene i svestrano obrazovane žene letjelo je vrijeme ispunjeno razgovorima o umjetnosti, filozofiji, a posebno o pjesništvu. Srca mnogih hrvatskih i talijanskih pjesnika zatreperila su poštovanjem, simpatijom i ljubavlju. Dominko Zlatarić joj je poklonio niz epitafa, a Miho  Monaldi, filozof, pjesnik i matematičar Cvijetu uvodi u svoje dijaloško djelo Irene, overo della bellezza kao jednu od zanimljivih i mudrih sugovornica. Nikola Gučetić, čiji se opus čuva u arhivima Vatikana, napisao je za nju dva djela: Dijalog o ljepoti i Dijalog o ljubavi. Oba su djela filozofski dijalozi koje vode dvije obrazovane žene: Cvijeta Zuzorić i Mare Gundulić Gučetić, autorova supruga, o kojoj bi također valjalo pisati. Svoje pero u službu ove posebne žene stavili su: Giambattista Boccabianca, Marin Battitore, Miho Bunić Babulinov, Cesare Simonetti i čuveni Torquato Tasso čiji zapisi pobijaju jednu nelogičnu teoriju da je ta žena, doduše, bila pametna i obrazovana, ali da sama nikada nije pisala stihove. Veliki Tasso njezine stihove naziva rijetkim biserima koji su najljepši na svijetu. Pa zar bi tako nešto tvrdio samo temeljem priča o njenoj ljepoti?

 Činjenica da se nije sačuvao niti jedan jedini stih te dubrovačke pjesnikinje je istovremeno tužna i znakovita. Kao da je sudbina pomislila da čovječanstvo nije zaslužilo ljepotu koju spominje Tasso.

Postoji priča koja tvrdi da Tasso Cvijetu nije osobno poznavao, a ipak joj je, čitajući njezinu poeziju, poklonio niz soneta i madrigala.

Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose,

Na čistom nebu, privlačne i blijede

Nisu k’o oči što me žegu, lede

K’o usnice, gdje grimiz skupio se.

/Preveo Ivan Slamnig/

Cvijeta Zuzorić miluje maštu pisaca još i danas. Matko Sršen piše o njoj poetsku dramu „Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia“ koja doživljava praizvedbu u Teatru &TD u Zagrebu 2005. godine u režiji autora. Luko Paljetak se uživljava u svijet Cvijete Zuzorić i u njezino ime piše roman “Skroviti vrt, dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke“, nadahnut, imaginarni, suptilni dnevnik o jednom vremenu u kojem je djelovala jedna nevjerojatna, iznimna žena koja je pomaknula granice realnog i koja, tako imaginarna, postaje vremenski sveprisutna.

 Cvijeta je za fizički svijet umrla napunivši 96. godinu života, ali za onaj duhovni, kolektivni um ona nije uspjela ostarjeti. Slavica Stojan objavila je slikovnicu o Cvjetinom životu i kroz sve to vrijeme Cvijeta ostaje mlada i lijepa. „Mlada je otišla iz Dubrovnika, a u Gradu je ostala lebdjeti priča o njoj, njezinoj ljepoti i ljepoti njezina duha “, napominje autorica slikovnice.

Kako ljepota, mudrost i plemenitost znaju izazvati divljenje i simpatije, isto tako u skorenim, uskim srcima izazivaju zavist, ljubomoru i jal. Ona, koja je Dubrovniku donijela duh renesanse, koja je nesebično dijelila svoje znanje i nadarenost, došla je na dnevni red dubrovačkih nazadnjaka koji se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da postoji žena koja svojim talentom i umom nadmašuje ne samo žene, nego i muškarce svoga vremena. Moralni i politički prostor Dubrovnika još nije bio spreman za Cvijetu Zuzorić. I kao što je Marin Držić morao napustiti Dubrovnik, tako je i Cvijeta morala napustiti uskogrudnu sredinu koja ju je nemilosrdno napadala samo zato što nije mogla pojmiti da postoje ljudi koji daju, a ne traže ništa zauzvrat. Nepotpisani portret Cvijete Zuzorić iz Kneževa dvora također čuva svoju tajnu. Tko ga je naslikao? Nalazi li se na portretu Cvijeta? Je li to Cvijetin autoportret jer postoje svjedočanstva da je imala i vanredan slikarski talent. Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva.

Marija Juračić