Teško je reći je li ona magična ljepota žene u koju se gleda zadivljeno, koja  očarava, zaustavlja disanje,   blagoslov ili prokletstvo. Donosi li svojoj vlasnici sreću ili tka zlosretne niti u koje ju zaplete i odvuče ? Što je ona donijela Cvijeti Zuzorić, Dubrovkinji, renesansnoj ljepotici i pjesnikinji od koje nas dijele vjekovi?

Tko je bila Cvijeta Zuzorić? Što je predstavljala i što još uvijek znači za hrvatsku književnost? Bila je to žena koja je  ljepotom lika i duha  zasjenila sve poznate muze koje su nadahnjivale razne umjetnike. Laura je imala svoga pjesnika i Beatrice ga je imala.  A Cvijeta Zuzorić  imala je i ima pjesnike, slikare, glazbenike i filozofe; one renesansne, hrvatske i talijanske i one koji su je u dugom nizu stoljeća uvijek iznova sanjali gledajući u njoj neprolazni ideal savršene žene. Ljepota njezina bića traje u svijesti umjetnika, preskače stoljeća, realno nepostojeća,  a stvarnija od stvarnosti.

Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva. Rođena Dubrovkinja, odgojena u Italiji, kretala se tim prostorima i ostavljala duboki trag koji nije govorio; gledaj me, ja sam jedna i neponovljiva, nego trag koji se morao slijediti po osjećaju, uporno, gotovo instinktivno. U njezinom dubrovačkom salonu su filozofi, umjetnici i  intelektualci bili rado viđeni gosti. U ugodnom društvu lijepe, mudre, nadarene i renesansno obrazovane   žene letjelo je vrijeme ispunjeno razgovorima    o umjetnosti, filozofiji,  a posebno o pjesništvu.

Srca mnogih hrvatskih i talijanskih pjesnika zatreperila su štovanjem, simpatijom i ljubavlju.  Dominko Zlatarić  joj je poklonio niz epitafa  “u smrt” njezina supruga Bartolomea Pescionija.  Miho Monaldi, filozof, pjesnik i matematičar Cvijetu uvodi u svoje dijaloško djelo „Irene, ovvero della bellezza  „kao jednu od zanimljivih i mudrih sugovornica.

Nikola Gučetić, čiji  se opus čuva u arhivima Vatikana, napisao je  za nju dva djela: Dijalog o ljepoti  i Dijalog o ljubavi.  Oba ova filozofska dijaloga o ljepoti i ljubavi vode dvije obrazovane, časne žene od kojih je jedna Cvijeta Zuzorić, a druga Mare Gundulić Gučetić, njegova supruga.
Svoje pero u službu ove posebne žene stavili su  Gian Battista Boccabianca, Marin Battitore Miho Bunić Babulinov, Cesare Simonetti da Fano, i čuveni Torquato Tasso čiji zapisi pobijaju jednu nelogičnu teoriju da ona nikada nije pisala stihove i koji njezine stihove naziva rijetkim biserima koji su najljepši na svijetu.  Činjenica da se nije sačuvao niti jedan jedini stih te dubrovačke pjesnikinje je istovremeno tužna i znakovita. Kao da je sudbina pomislila da čovječanstvo nije zaslužilo ljepotu koju spominje Tasso. Postoji i priča koja tvrdi da Tasso Cvijetu nije osobno poznavao. Navodno ga je Julije Mosti zamolio da napiše pjesme posvećene ljepoti te iznimne žene. No Tasoo je Cvijetin duh morao doživjeti čitajući njezine pjesme i toliko ga je osvojio da joj je posvetio niz  soneta i madrigala.

Ni svježe stablo nema takve kose,
kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden,
il kad se noćna koprena razvede
K’o te, što Amorove nose.

Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose,
Na čistom nebu, privlačne i blijede
Nisu k’o oči što me žegu, lede
K’o usnice, gdje grimiz skupio se.

Da to je cvijet, visoko u ljepoti
I kreposti, kog Ilirija rodi,
Al amo ga je prevezao Amor.

Tu uzdasi ma naši laki lahor,
a mjesto toplih voda, tu od plača
Ljepota mu je zamamnost jača.

preveo Ivan Slamnig

 Cvijeta Zuzorić  miluje maštu pisaca još i danas. Matko Sršen piše o njoj poetsku dramu „Cvijeta Zuzorić, quasi una fantasia“ koja doživljava praizvedbu u Teatru &TD u Zagrebu 2005. godine u režiji autora.
Luko Paljetak se uživljava u svijet Cvijete Zuzorić i u njezino ime piše roman “Skroviti vrt, dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke“,  nadahnuti, imaginarni, suptilni  dnevnik o jednom vremenu u kojem je djelovala jedna nevjerojatna, iznimna žena koja je pomaknula granice realnog i koja tako imaginarna postaje vremenski sveprisutna.
Cvijeta je za fizički svijet umrla napunivši 96. godinu života, ali za onaj duhovni, kolektivni um ona nije uspjela ostarjeti. Slavica Stojan objavila je slikovnicu o Cvijetinom životu i kroz sve to vrijeme  Cvijeta ostaje mlada i lijepa. „Mlada je otišla iz Dubrovnika, a u Gradu je ostala lebdjeti priča o njoj, njezinoj ljepoti i ljepoti njezina duha “, napominje  autorica slikovnice.

Kako ljepota, mudrost i plemenitost znaju izazvati divljenje i simpatije, isto tako  u skorenim, uskim  srcima izazivaju zavist, ljubomoru i jal.
Ona, koja je Dubrovniku donijela duh renesanse, koja je nesebično dijelila svoje znanje i nadarenost,  došla je na dnevni red dubrovačkih nazadnjaka koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da postoji žena koja svojim talentom i umom  nadmašuje ne samo žene, nego i muškarce svoga vremena. Moralni i politički prostor Dubrovnika još nije bio spreman za Cvijetu Zuzorić.  I kao što je Marin Držić morao napustiti Dubrovnik, tako je i Cvijeta morala napustiti uskogrudnu sredinu koja ju je nemilosrdno napadala samo zato što nije mogla pojmiti da postoje ljudi koji daju, a ne traže ništa zauzvrat.
Ta zavist stiže  do naših dana i čitamo je u izjavi Vesne Parun koja jednoj novinarki kaže da ne želi da se slučajno ijedna ulica  nazove njezinim imenom ako u istom gradu postoji ulica “one kurtizane Cvijete Zuzorić”.
Nepotpisani portret Cvijete Zuzorić  iz Kneževa dvora također čuva svoju tajnu. Tko ga je naslikao? Nalazi li se na portretu Cvijeta? Je li to Cvijetin  autoportret jer postoje svjedočanstva da je imala i vanredan slikarski talent.
Cvijeta je enigma. Poznata, a nerješiva.

 

Marija Juračić

 

Dio članka citiran je 2017.

Lucija Martinko – Hock

NIKOLA VITOV GUČETIĆ
O ljepoti
Ovaj rad izrađen je na FFDI, Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom prof. dr. sc. Erne Banić – Pajnić  te je predan na natječaj za dodjelu Rektorove nagrade u akademskoj godini 2016./2017.

https://apps.unizg.hr/rektorova-nagrada/javno/stari-radovi/4132/preuzmi