ogledalo veliko kristalno
u njemu se draga  moja ogleda
bijelim cvijećem kosu je saplela
bijelom svilom tijelo pokrila
mog  odraza u zrcalu nema
proklet  usudom
lud od vremena
čemeran
prognan
od žudnje bolestan
sam i samotan
od puta prašan
memljiv i strašan
latice bijele sa cvijeća otkidam

Marija Juračić (Iz zbirke „Vlad i bijela draga“)