Nečujne riječi dopiru do mene
kolikogod sam zatvorena u sebe
sjena prekriva čitavu Zemlju
skrivajući svoja pohotna usta
iza zavjese od smoga.

I padaju kupole zlatne
kao kule od karata
nebom se kupaju oblaci
u našoj uzavreloj krvi.
I veličanstveni spomenik
na trgu slobode
bješe utvara vlastite zablude.
Podrhtavaju stoljetni stupovi
dok na posteljama leže mrtvi
zagledani u nepoznatu,
crnu točku obzora.

Imaju li šansu tek rođeni
nezadrživu pošast preživjeti,
probuditi se još jednom
u čistom, plavetnom danu
i zaboraviti ove pljesnivo,
sablasne noći?

Kamo idemo,
ni sami ne znamo!