U otmjenom kaputu satkanom od zlata

i šalom od magle oko svoga vrata

prošetala je stara dama

puteljcima dobro znanim

dok pod njenim cipelama

već umornom lišću

zemlja šapće uspavanku.

U ritmu kotrljajućeg kestenja

što srlja prema proplanku

zatreperi cijela šuma.

Mrak će zagrliti ogoljene grane

i kao da sve stane,

sve se stiša

dok note svoje ne rastoči kiša,

a dama u šetnji

(da se ne smoči)

otvori kišobran šarenih boja

pa sanjivim korakom dalje krene

u džepove skupljajući uspomene.