Korak po korak bježim sve dalje

Od demona želje i nestvarnih snova

Kroz šumu ticala tvoje nebeske halje

I opet sve iznova.

Od hladnoće sunca u toplinu noći

U vrtove sjene iz ralja okova

Gdje sputaju me tvoje moči

Na navoze starih potopljenih dokova.

Osjećaji su poput moćnoga tripa

Tvoj miris je jači od praha bijele boje

I sada sam poput mramornog kipa

A kipovi stoje.

Stoje hladni, mirni i bijeli

A neka topla ruka dodirnuti ih želi.