Kupila sam roman omiljenog talijanskog autora u hrvatskom prijevodu, u ediciji velikog i poznatog hrvatskog izdavača. U impresumu knjige navedena su imena glavnog urednika, urednice, korektora… i na prvi se pogled čini da se mogu prepustiti užitku čitanja.
Nakon nekoliko pročitanih stranica osjetih nezadovoljstvo. Napomenu da „ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava“ navodi me na misao da je to lijepo smišljena klopka. Odnosi li se sprega riječi- ni jedan dio – na svaku pojedinu riječ ili rečenicu? Kako je to pravno regulirano? Kako izraziti svoje negodovanje, ako ne smijem navoditi primjere?
Ipak ću vam napisati što sam sve pretrpjela čitajući desetak stranica teksta. Odmahujem rukom na pogrešno postavljanje zareza. Neću cjepidlačiti, ali onda ne bismo trebali tjerati školsku djecu da pišu zarez ispred veznika a kada se tog pravila ne pridržavaju ni veliki izdavači. Uostalom, tko zarezuje zarez?
Ipak me zanima zašto tako mnogo rečenica počinje veznikom? Ne miluje mi uho ova rečenica:
Pa, dakle, i pošteni i nepošteni bivaju …
Dozvoljavam da u talijanskom jeziku rečenica može početi veznikom pa, ali hrvatski jezik, posebno u prozi, takvo pisanje jedva tolerira. Samo ime veznika kazuje da on vezuje dvije riječi ili dvije rečenice. U ovoj knjizi on često vezuje samo točku s drugom riječju. Događa se to i u dijelu teksta koji nije dijalog pa ga ne možemo shvatiti kao način izražavanja nekog lika u romanu, niti kao stilsku finesu govora.
Još su mi više zagreble uho rečenice koje počinju česticom pak. Dosadno je to ponavljanje. Čestica pak je čestica za isticanje suprotnosti, naglašavanja.
Pak cura pruži jednu ruku …
Ako čestica pak u ovom slučaju znači isto što i riječ međutim, onda iza te čestice treba doći zarez.
Sprega riječi visoka vjerojatnost je budalaština. Visoka može biti djevojka, zgrada, zona visokog rizika, ali vjerojatnost znači procjenu i ona može biti samo velika ili mala.
Nemam ništa protiv priloga taman, ukoliko se koristi u ispravnom kontekstu.
Taman što ga je spomenuo, a ono… uđe.
Trebalo bi pisati – Čim ga je spomenuo, jer rečenica zahtijeva vremenski, a ne količinski prilog.
Što reći o rečenici … dok je pisao na papiriću …?
Lijepo ga vidim kako lješkari na papiriću i piše po njemu. Dakle, … dok je pisao po papiriću, ali na papiru je pisalo…
Još gore zvuči rečenica … ga je dovezao pred kućom gdje je stanovala… Treba pisati: Dovezao ga je pred kuću, a nikako pred kućom. Radi se o kretanju i možda bi trebalo upitati nekog učenika koji padež treba upotrijebiti.
Kako vam zvuči izraz poprilično? Što biste rekli svojoj ljubavi da vam kaže da vas poprilično voli? Vjerojatno biste potražili nekog zahvalnijeg. Dakle, zraz poprilično staroj, a radi se o zgradi, ne govori mi je li zgrada bila stara, jako stara, oronula… ne govori mi zapravo ništa. Inače ne volim prefiks po koji ne mijenja značenje riječi na koju se natakne kao privjesak koji samo smeta.
Što reći o rečenici… izazivlje neugodnost čak i kod poštene osobe, koja se odmah upita: koje zlo sam učinio?
Osoba je gramatički ženskoga roda pa ne znam što joj je tako nasilnički trebalo promijeniti rod?
Rečenica… je tiho razgovarala na mobitelu…je također jezično nakaradna.
Ne, nije se ona izvalila na mobitel pa s nekim razgovarala, nego je razgovarala mobitelom, dakle mobitel je sredstvo kojim se poslužila i vapi za instrumentalom.
Što reći o rečenici – Jaki izričaji, s načelnikom su vazda djelovali .
Izričaj garniran s načelnikom djeluje nekako gurmanski, ali jaki su izričaji valjda djelovali na načelnika?
Nazivljem te glede… je rečenica koja mi također nije jasna. Radi se o govoru jednog lika koji inače govori ispravno. Nije mi jasno zašto bi umjesto zovem te glede, rekao nazivljem te. Zvati, pozivati i nazivati su riječi različitog značenja.
Gomilanje prijedloga jednog do drugog ne doprinosi ljepoti stila i zvuči nezgrapno.
Dakle, šetnja do ispod spomenika bijaše potom nužna zbog probave.
Neću navoditi primjere u kojima se ne razlikuju naglašeni oblici pridjeva od nenaglašenih, jer to bi već bila viša razina znanja.
Ostaje činjenica da je još jedna knjiga mučena i ubijena i da se izgubila u lošoj lekturi.
Marija Juračić
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=168442
https://www.facebook.com/marija.juracic.5
Tonka
katarinab
03/02/2017 at 10:28 am Permalink
Tu sam knjigu morala baciti. Kao da je mesar umjesto kirurga operirao pacijenta pa se čudimo što je ovaj umro. Nema gore, nego kada zaprežna kultura uleti u copy paste kulturu. Hibrid koji nastane je visoko toksičan, a visoko kotira, troši lovu poreznih obveznika. Ova je knjiga samo odraz takvog stanja.
03/02/2017 at 11:57 am Permalink
Marija nakon pročitanog prva asocijacija je: „izgubljeni u prijevodu“ ili „izgubljeno u prijevodu“. Postoji više načina na koje se knjiga može “ubiti“. Navedeni primjeri,potkrijepljeni činjenicama, jasno govore o paćenju knjige i čitatelja. Na žalost puno se „stručnih osoba“ uhvati pera bez poznavanja gramatike, što je meni osobno nezamislivo. Sam prijevod već je bolan rez originalnosti, koja je u svojoj biti uvijek jedina veza s izvornim jezikom i misli. Budući je jezik komunikacijsko sredstvo, tim više su stručan prijevod i lektura jedino mjerilo kako će čitatelj u pročitanom i uživati. Lijep pozdrav!
03/02/2017 at 12:31 pm Permalink
– Miha- sve je očitija “negativna selekcija”. Ti znaš o čemu govorim.
– Tatyana, ne znam kakav je prijevod lektor dobio pa neću reći da je knjiga izgubljena u prijevodu. Ova se nije izgubila. Ona je jednostavno upropaštena nametanjem i neznanjem. Dobro odrađena lektura je ona u kojoj se ne osjećaju suradnici, nego samo i isključivo autor. Oni su nevidljivi pomagači i trebali bi takvi i ostati.
03/02/2017 at 1:42 pm Permalink
I sama sam pročitala roman naših autora. Nisam stručnjak za lekturu ,ali sam naišla na rečenice koje nemaju nikakvog smisla. Roman je objavljen u nastavcima i sam početak mi je bio zanimljiv ,ali sam na kraju odustala od čitanja .
03/02/2017 at 2:20 pm Permalink
Mene najviše smeta što se radi o “velikom” izdavaču” koji dobiva dobre pare od države i autora, a koji ne može zaposliti čovjeka koji će svojim potpisom opravdati svoju plaću.
03/02/2017 at 4:17 pm Permalink
Kvalitetne lektore treba platiti, a ostali se provuku s manjim honorarima i zato su prevodi takvi kakvi jesu. Pozdrav ostavljam 🙂
03/02/2017 at 4:39 pm Permalink
Imam dojam da Tonkin komentar pogađa u srž problema, ja sam nekako blag prema lektorima jer da ja napišem roman,ne bih tom lektoru bio u koži,hahahaha,pozdrav Mare,sjajan osvrt!
03/02/2017 at 5:42 pm Permalink
-Tonka, onaj tko potpisuje svoj lektorski rad, treba za njega i odgovarati, bez obzira bio plaćen ili ne.
-Grgiću, hvala na čitanju!
03/02/2017 at 6:10 pm Permalink
Da , sve ovisi o kvaliteti lekture.Uvjerila sam se citajuci neke tekstove ovdje jer su lekturu obavljale nestrucne osobe sta povecava jos vise necitanost….to su blii prevodi nase poezije da sam mogla sjesti i plakati za ljepotom izrazaja. Sretna sam da sam tebi , Marija , dala u ruke i ti si to jako profesionalno odradila i hvala ti na tome. Jedan od mnogi razloga je i taj da mi ne pada na pamet da prevodim sta sam pisala.VP
03/02/2017 at 6:22 pm Permalink
Hvala na pohvali. Više ne lektoriram nikome ništa, što sam napravila, napravila sam. Radim neke druge stvari pa mogu reći da članak nisam napisala radi vlastite promidžbe, nego zbog iskrene ljutnje što se u moju struku uvukao diletantizam.
03/02/2017 at 6:30 pm Permalink
Razumijem te dovoljno!
03/02/2017 at 7:12 pm Permalink
Jedan eminentni sveučilišni profesor u mirovini mi je jednom prilikom pričao kako neće više koristiti usluge lektora za svoje radove i knjige. Kao primjer mi je naveo kako je on u svom rukopisu napisao da je neki dokument sačuvan kojeg je on koristio u svom istraživanju i naveo je mjesto gdje je sačuvan,a lektor mu je riječ “sačuvan” ispravio na “očuvan”. On je prilično bio ljut na to, ali je nakladnik i tiskao knjigu kako je lektor ispravio. Rekao mi je kako riječ sačuvan po njemu ima sasvim drugo značenje negoli očuvan, naročito ako se misli na neki dokument.
03/02/2017 at 7:49 pm Permalink
To su dvije riječi koje imaju različito značenje. Možemo sačuvati knjigu koja nije dobro očuvana.:)
03/02/2017 at 8:22 pm Permalink
Ubijena knjiga i volja čitatelja da je pročita.
Razumijem .
03/02/2017 at 9:23 pm Permalink
Mi koji mnogo čitamo, naletimo na mnogo dobrih, ali i loših stvari. Pozdrav, Aljoša:)
04/02/2017 at 6:41 pm Permalink
Pozdrav Marija,slažem se sa svakim komentarom jer i ja sam čitajući prevođene knjige naišla na potpuno nerazumljive rečenice i riječi i zaista loša lektura ubija volju za čitanjem.
04/02/2017 at 6:53 pm Permalink
Dobro lektoriran tekst je onaj u kojem se lektor ne osjeća, u kojem čitatelj neće zastati zbog neke nezgrapnosti ili nerazumljivosti, nego ima dojam da direktno sluša autora. Veliki pozdrav, Štefi:)
05/02/2017 at 12:07 am Permalink
Eee,da
pozz
05/02/2017 at 7:23 am Permalink
Pozzz, Ene!